Dr. Tado Jurić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dao je sjajan intervju Slobodnoj Dalmaciji o iseljavanju mladih. Tvrdi da političarima na vlasti uvijek odgovara iseljavanje, zaključili su da im ono nimalo ne šteti nego zapravo pogoduje
Budući da su više liberalno orijentirani (današnji mladi), do vrijednosti obitelji, nacije i religije manje drže od prethodnih generacija. U njihovim očima nacija i država zapravo postoje samo da bi se elita pod paravanom nekih ustaljenih vrijednosti držala na vlasti.'
To je jedan od odgovora što ih je u intervjuu za subotnju Slobodnu Dalmaciju dao dr. Tado Jurić (42), docent. Odavno nisam pročitao oštrije, suvislije, netipične, a utemeljene teze o hrvatskoj stvarnosti. K tome uz nekoliko očito dobro promišljenih prijedloga što činiti kad su iseljavanje i demografija općenito u pitanju. Jurić je stručnjak za demografiju. Autor je istraživanja 'Percepcija iseljenika o Hrvatskoj' koje će biti uskoro objavljeno u njegovoj knjizi o 'gastarbajterima milenijcima'. Koliko god kroničar bježao od predrasuda, nakon čitanja sva sreća dugačkog intervjua s Jurićem, dojam o znanstvenikovoj širini i hrabrosti pojačan je činjenicom da je riječ o predavaču za kojega bi se očekivala znatna doza konzervativizma s obzirom na to da djeluje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Tjeranje nepravdom
Tako Jurić kaže: 'Najelegantnije je rješenje reći da se ljudi iseljavaju jer se žele brzo obogatiti, a eto, Hrvatska je bila u ratu i ne može tako brzo dostignuti standard Zapada. Zanimljivo je da su se istom tezom koristili i političari u Jugoslaviji koji su se punih 30 godina nakon rata isto tako uvijek pozivali na rat kako bi opravdali svoje propuste.'
Uz napomenu da kad se govori o iseljavanju od ulaska u EU Hrvatska ima najnegativnije trendove među članicama, Jurić nastavlja secirati političare: 'Političarima na vlasti uvijek odgovara iseljavanje jer oni racionalno kalkuliraju i zaključili su da im iseljavanje nimalo ne šteti nego zapravo čak i pogoduje… doznake stižu, a kritičari odlaze.' Zanimljiva mu je i teza da je ovdašnja korupcija 'učinila više štete hrvatskom nacionalnom identitetu nego što je oštetila gospodarstvo'. I zaključuje da se milenijce iz Hrvatske tjera nepravdom, a Zapad ih privlači lažnim sjajem.
Docent je godinama živio i radio u Njemačkoj pa dodatnu težinu ima objašnjenje da razvijeni dio Europe, a naročito Njemačka, kojoj na godinu treba uvoz minimalno 500.000 radnika kako bi mirovinski sustav mogao isplaćivati dostignutu razinu mirovina, 'isušuje periferiju EU'. Posebno zvoni ocjena da izgleda 'kao da su nam namijenili ulogu vikendice Europe, staračkog doma Europe i EU štita od ilegalnih migracija'. Zanimljiva je i računica dr. Tade Jurića da je Hrvatska 'darovala' Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun u obliku novca za obrazovanje kvalificiranih radnika – više od 18 milijardi eura.
Dodatne bodove ovaj znanstvenik dobiva jer nudi i prijedloge rješenja za bar djelomično saniranje posljedica iseljavanja, do sada, 370.000 ljudi. Predlaže, primjerice, kompenzaciju tako što bi Njemačka financirala centre izvrsnosti za obrazovanje medicinskih sestara u Hrvatskoj i na zapadnom Balkanu pod uvjetom da nakon završetka školovanja ostanu raditi pet godina u svojoj domovini. Jurić ne vjeruje u rezultate takozvane pronatalitetne politike 'kojom zapravo samo financiramo radnu snagu za potrebe Zapada'.
Europski mirovinski fond?
U nekoliko navrata, u neformalnim raspravama o demografiji i iseljavanju, iznosio sam tezu da ako imamo jedinstveno tržište robe, kapitala i ljudi unutar EU, da je onda logično da se stvori i jedinstveni mirovinski fond. Poznanici su pristojno odšutjeli takvu ideju, a prijatelji, koji su po definiciji malo slobodniji u izričaju, poručivali su: 'Ma daj, ne lupetaj.'
A evo u ovdje citiranom intervjuu dr Jurić kaže: 'Svakako je potrebno otvoriti pitanje modela radnih migracija unutar EU te nepostojanje zajedničkoga zdravstvenog i mirovinskog sustava na razini EU. Jer, ako postoji samo kretanje radne snage, a ne i kretanje socijalnih davanja, onda je sloboda kretanja samo lijep paravan za neokolonijalizam i neoimperijalizam.'
Već i ovaj intervju nekom ambicioznom političaru mogao bi biti dragocjen ako se želi razlikovati od izgovarača već otrcanih fraza o potrebi demografske obnove. Autor knjige o gastarbajterima milenijcima ('Prije se gastarbajtere doživljavalo kao priproste ljude, a sada kao pobjednike.') najavljuje da je knjiga zapravo prijedlog/apel Vladi. To bi mogao biti školski primjer utemeljena, hrabra, inovativna i ostvariva znanstvenog angažmana. Kakvog u Hrvatskoj dramatično nedostaje. A i kad se nešto i pojavi, politička elita, čak i ona u opoziciji, ne želi ili ne zna iskoristiti dar.