Radni vijek počeli smo u znaku inflacije. Pa su došli raspad zemlje, tranzicija, rat, nelikvidnost, nezaposlenost, stečajevi i dugotrajna recesija. Ali bar je ostatak svijeta bio stabilan. Današnjim maturantima i moja generacija prosljeđuje nered, ali bit će im teže nego nama jer je u međuvremenu nered zahvatio cijeli svijet
Sezona je susreta nekadašnjih maturanata srednjih škola. Okupljaju se ekipe da bi se na okruglim godišnjicama prisjetile lijepih dana, pohvalile se nečim, potvrdile dojam da su 'svi osim mene ostarjeli'… Tako je i s nama, nekadašnjim učenicima 4. d razreda virovitičke Gimnazije Petra Preradovića (generacija 1973. – 1977.). Uspjeli smo druženja održati u kontinuitetu 45 godina. Nije to mala stvar!
Svakih pet godina, u ritmu u kojemu se sastajemo, 'Ekonomalije' koje prve dođu nakon našega susreta posvećene su analizi kroz što je, u ekonomskom smislu, osobnom i profesionalnom, prošla naša generacija. Koja je trideset godina živjela u socijalizmu, a trideset godina u kapitalizmu. Trideset godina u analognom okružju, a trideset godina u digitalnome. Teza se kontinuirano svodila na to da smo živjeli u uzbudljivim vremenima i da smo bili nesretna generacija. Kojoj se baš nije posložilo.
Od inflacije do inflacije
Sada, nakon 45 godina, dojam se promijenio. Koliko god smo prolazili kroz svakakve društvene, političke, vojne i ekonomske scile i haribde, u usporedbi s onim što se čini da čeka generacije maturanata koji ovih dana sa zviždaljkama u ustima, brašnom u vrećici i pivom u ruci slave završetak srednje škole, možda mi i nismo bili tako nesretna generacija.
U svijet rada ušli smo nakon završenih fakulteta (80 posto od nas 28) sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Baš u vrijeme jedne od kriza obilježenih nestašicama robe i inflacijom. Generacije prije nas u poduzećima su brzo dobivale društvene stanove. Mi tu mogućnost nismo imali. Kredita uglavnom nije bilo, a ako se neki i dogodio, bio je fiksiran uz njemačku marku i nije se više za nekoliko godina mogao otplatiti ratom u visini cijene kutije šibica. Onda se početkom 90-ih istodobno raspao SFRJ, počela je tranzicija iz socijalizma u kapitalizam 'začinjena' petogodišnjim ratom. Naravno, uz inflaciju. Koja je zaustavljena 1994., ali je cijena bila visoka. Uslijedila je nakaradna pretvorba pa nelikvidnost, stečajevi…
Onda su se nakon 2000. stvari koliko-toliko stabilizirale, da bi 2009. 'grunula' šestogodišnja recesija. Pa malo sunca nakon 2015., pa zakucavanje pandemijom COVID-19. Pa za finale, prije mirovine, puni krug – i rat u Ukrajini koji je potaknuo inflaciju. Pažljiviji čitatelj s pravom će pitati: 'Pa gdje su tu argumenti da nismo bili nesretna generacija?' Prije svega, događaji su ipak bili razvučeniji u vremenu nego današnji. Ipak nije bilo luđačke jurnjave i lovljenja vlastitog repa. Po ekipi iz razreda vidim da gotovo nitko nije u nekoj velikoj oskudici. Svi su u vlastitoj nekretnini, mnogi su i djeci uspjeli skucati stanove, pao je tu i tamo pokoji apartman ili kućerak na moru…
Drugo, malo teže objašnjivo: sva su, da oprostite, sranja bila naša unutarnja, lokalna. I inflacija. I rat. I korupcija. Ali svijet je tih četrdeset godina bio stabilan. Od inflacije smo se mogli braniti kupnjom njemačkih maraka. Nisu nas dodatno zatrpavali globalni ekonomski potresi. Zapad je bio stabilan, urušavanje socijalizma (osim kod nas) obavljeno je uglavnom mirno (raspad SSSR-a). Kina se upravo počela buditi. Još nije bila opasna pretendentica na liderstvo u svijetu, a naglim rastom potražnje hranila je rast Zapada. Globalizacija je donosila blagodati. Klimatske promjene još nisu izbile punom snagom…
Loše karte
Današnjim generacijama prijeti mnogo nezgodniji paket opasnosti. Moja generacija ostavlja im urušene institucije, nikad izgrađeni sustav vrijednosti i bezvizionarstvo. A na to se sada slažu agresivna Rusija, osnažena Kina, SAD s unutarnjim razdorima… Priroda se sveti što joj je učinjeno maksimiranjem ekonomskog rasta po svaku cijenu. K tome, tu je digitalna revolucija koja ubrzava život i uvjete za rad do točke u kojoj ljudski mozak samo što ne pukne.
Ako se vratimo mom razredu, od nas 28 živo je 26. Zanimljivo, trećina smo samostalni poduzetnici (tvrtke, obrti, OPG-ovi, odvjetnički uredi). Trećina su državni službenici. Nekoliko kolega zaposlenici su u tvrtkama, a imamo i dvije dugotrajne dobrovoljne nezaposlenosti. Možda će slična struktura biti i u generacijama koje upravo ulaze u svijet rada.
Ono u čemu bismo se mogli drastično razlikovati mjesto je rada. Od nas 26 samo je jedan kolega izvan Hrvatske. Kad sadašnji maturanti budu slavili npr. 20-godišnjicu mature, to će, vjerojatno, raditi virtualno. Nije teško zamisliti da će samo jedan od njih biti u Hrvatskoj, a svi drugi diljem svijeta.