Reakcije na neku pojavu ili problem mogu biti od ignoriranja preko debata i polemika do svađa. Strukturirane debate i polemike kao njihove žešće varijante najpoželjniji su oblici reagiranja. U Hrvatskoj se te dvije karike izostavljaju. Sve se svodi ili na ignoriranje ili na svađanje
Kako se bude približavao rok parlamentarnih izbora, činit će se da je na javnoj sceni sve više polemika. To će, nažalost, biti privid. To neće biti polemike, nego obične svađe. Hrvatska je zemlja u kojoj su polemike kao oblik javne komunikacije odavno izumrla vrsta. Istrebljenje polemika jedan je od glavnih razloga zbog kojih se gomilaju najvažnija, a neodgovorena društvena i ekonomska pitanja: od odnosa prema privatnom kapitalu i poduzetništvu, generatorima rasta, demografiji do, na primjer, priuštivosti prve nekretnine mladim obiteljima. Reakcije na neku pojavu ili problem mogu biti od ignoriranja preko debata i polemika do svađa. Strukturirane debate i polemike kao njihove žešće varijante najpoželjniji su oblici reagiranja. U Hrvatskoj se te dvije karike izostavljaju. Ne samo u politici nego i u znanosti. Sve se svodi ili na ignoriranje ili na svađanje.
Strah od poraza
Iz nekih razloga, povjesničari i sociolozi možda bi bolje znali navesti ih, alergija na polemike i polemičare u ovome je društvu, čini se, mnogo veća nego u razvijenim zemljama. Pojedince koji su spremni javno, u nastavcima braniti vlastita gledišta, a kritički pobijati protivnička, doživljava se kao neodgojene ljude. Ridikule, kako bi se reklo u Dalmaciji. Malograđanski mentalitet više se voli družiti i razgovarati s istomišljenicima. Protivnike se blati, ali ne tako da oni to čuju. Treba priznati da polemiziranje nije ni jednostavno ni ugodno. Moraš mnogo znati o temi, imati spremne protuargumente i biti spreman i izgubiti nakon pet-šest rundi u novinama ili na nekom portalu. Na bodove ili nokautom. Još je tu i nezadovoljstvo obitelji: ‘Zar baš ti moraš o tome, ima onih koji su za to bolje plaćeni.‘
Istrebljenju polemika uvelike su pridonijeli političari. Prije svega iz redova HDZ-a, koji je najdulje na vlasti. Svaka rasprava ili pokušaj polemike namjerno se pretvara u svađu. Ili se rješenja donose u uskom krugu, a onda se zakoni puste u formalnu javnu raspravu. Da se zadovolji forma. Ako se i ne može izbjeći odgovor na neko novinarsko pitanje, tu su politički spin-doktori koji su ministre istrenirali kako reagirati.
Pa kad novinarka pita potpredsjednika Vlade Olega Butkovića što misli o prosvjednicima koji su se prošloga tjedna okupili na oporbenom skupu, on dva puta odgovara kao da je pitanje bilo o oporbenim liderima. Izbjegao je prosvjednike, kao što se to nekad radilo, prozvati stokom sitnoga zuba. Iluzorno je očekivati od tako pripremljenih za izbjegavanje argumentirane rasprave da uđu u argumentirane polemike. A kada drugi koji su na ovaj ili onaj način ovisni o proračunskom novcu vide kako se ponaša vlast, većina počne kopirati obrazac.
Možda nisam dovoljno upućen u sva znanstvena područja, ali ne sjećam se ozbiljnije polemike kad je o ekonomiji riječ. Ako se predstavnici suprotstavljenih škola i nađu na nekom panelu, svaki govori svoje i jako pazi da ne reagira na neistomišljenika. Jadni moderatori uzalud pokušavaju potaknuti polemiku.
Panelisti se ne daju navući na nju. Svjesni su i da će, ako popuste, mediji sutra, nenaviknuti na polemike, imalo žešću razmjenu argumenata predstaviti kao skandal.
Naivni urednik
Ima tomu četvrt stoljeća otkako je jedan novi, ambiciozni urednik u dnevnim novinama zamislio rubriku u kojoj će suprotstaviti dva autora. Rubrika je jedva preživjela desetak tjednih priloga. Na kraju je kolega, u očaju, ganjao novinare da se uključe. Shvatio je da daljnji napori nemaju smisla kad su ga kolege, u nastojanju da mu pomognu, počeli pitati: ‘Trebam li biti za ili protiv?‘ Od tada pa do danas više se nijedan urednik, koliko znam, nije ulovio u tu zamku. Koja čak nije predviđala polemiku u nastavcima. Već i samo jednokratno suprotstavljanje bilo je previše. Ima li rješenja? U kratkom roku teško ga je zamisliti. Postojeće društvo – očekivani polemičari i publika – pogrešno je programirano i teško da će se mijenjati. Možda bi rješenje bilo da se napori koje debatna društva ulažu s ipak malim brojem mladih ljudi prošire na sve srednjoškolce. I da se teorija i praksa debatiranja, kao uređenog i vođenog oblika suprotstavljanja stajališta, uvede kao obvezan predmet u škole. Tako istrenirani onda mogu biti i polemičari.
Prosperitetna društva imaju spremne odgovore prije nego što pitanja postanu užarena tema. Debate i polemike služe tomu. Bez njih, kao što vidimo, postoje i društva koja nemaju spremne odgovore ni godinama nakon što su pitanja postavljena.