Novi koncept usklađenog djelovanja države i njezinih krupnih kapitalista nije sirovo naređivanje iz Vlade privatnim poduzetnicima što da rade. Danas je to sofisticirana kombinacija maksimiranja zajedničkih interesa. Države koje neće imati takvu simbiozu bit će gubitnice
Prošlotjedne Ekonomalije, u kojima sam secirao izjavu premijera Andreja Plenkovića kako Vlada 'troši koliko zarađuje', uz glavnu tezu kako je krajnje zabrinjavajuće kad predsjednik vlade misli da on i njegovi ministri nešto 'zarađuju', izazvala je neuobičajeno velik broj reakcija. Od jednostavnih pohvala za dobro uočenu, pa onda seciranu izjavu 'trošimo koliko zarađujemo', do onih koji su bili iznenađeni kritikom prema Vladi.
Jednima je to bio dokaz da je 'došlo do toga da je sad sve jasno svima' (pa čak i autoru Ekonomalija), preko nade da je ta kolumna 'prekretnica za Lider' do čuđenja kako je takvu kolumnu napisao 'doajen ekonomskog novinarstva' koji se zadnjih godina 'generalno odao veličanju državnog poduzetništva'. Možda nije mudro objavljivati sve tajne pisanja kolumni, ali čini mi se da čitatelji ipak zaslužuju znati neke stvari. Kolumne možete pisati na dva načina. Oba su legitimna.
Prvi je da istražite tko vam je najbrojnija grupa čitatelja (možemo reći i kupaca). Onda porazgovarate s članovima te grupe. U slučaju Ekonomalija i Lidera to su poduzetnici, menadžeri i oni koji će to postati. Uočite što ih najviše muči (državni nameti, maliciozna administracija i općenito krive intervencije države u poslovni život). I onda uporno, iz tjedna u tjedan, tražite povode (a zaista ih je lako naći) i guslate po istoj priči – što manje države. Političari, maknite prste od gospodarstva!
Između glasnogovornika i provokatora
Drugi način pisanja ekonomskih kolumni je malo zahtjevniji i skliskiji. Kao što imate glazbenike koji sviraju samo ono što široka publika želi (prvi mi je primjer grupa Magazin), imate i one koji uz ono što publika sigurno voli, žele joj ponuditi i nešto izazovnije. Nisam tu stručnjak, ali evo, pada mi na pamet Matija Dedić. Ma, znate što želim reći!
Ako imate intelektualno zahtjevnije čitatelje, a to ekosustav okupljen oko Lidera svakako jest, onda će im onaj prvi pristup, koji se može opisati i kao tjedna porcija omiljenog burgera i kole, vremenom dosaditi. Takvi čitatelji imaju svoj sustav vrijednosti, ali žele ga provjeravati, uspoređivati i dograđivati. Oni od kolumnista, osim da im bude glasnogovornik prema vlasti, žele da ih provocira. Da se ne slažu s njegovim stajalištima na prvu loptu. Da se krene u intelektualno pripetavanje.
Svakodnevnom borbom za preživljavanje i rast, državnim glupostima frustrirani hrvatski poduzetnik i menadžer ne stigne dublje promišljati, pa mu je želja da količina argumenata natjera glasače da na sljedećim izborima kazne ove na vlasti. I da dođu neki koji će maknuti prste od biznisa.
Rješenje je krajnje jednostavno. Ali kad se zagrebe pod površinu, koliko je jednostavno, toliko je i neostvarivo. Čak i da glasači naprave obrat, na političkoj sceni nema ponude koja bi to željela i mogla provesti. Čak i da neki nadobudni političar pokuša, dobro umrežena 'duboka država' učinila bi sve da ga blokira. Tražiti od političara da maknu ruke od gospodarstva slično je pokušaju uvjeravanja vuka da postane vegetarijanac.
Kako da država bude manje loša
Što, dakle, raditi dok se ne dogodi čudo? Samo kritizirati? Ili pokušavati, paralelno, nuditi rješenja kako da, ako već država ima vlasništvo nad mnogim važnim tvrtkama i ako ima poluge kojima otežava ili olakšava život ovoj ili onoj gospodarskoj grani (ili skupini), to bude što manje nekvalitetno. I da, ako se negdje naiđe na primjer da je nešto 'državno, a efikasno', onda to treba pohvaliti i staviti kao kriterij drugima u državnom sektoru. Uz uračunat rizik da budete optuženi za 'veličanje državnog poduzetništva'.
A državno poduzetništvo, to očito treba dodatno naglašavati jer teško dospijeva do dijela publike, danas ima i svoju nadrazinu. Danas svijetom počinje, više nego prije, vladati koncept usklađenog djelovanja države i njezinih krupnih kapitalista. Nije to sirovo naređivanje iz vlade prema privatnim poduzetnicima koje domaće sektore da brane ili koje grane u susjednim državama da idu osvajati. Danas je to sofisticirana kombinacija maksimiranja zajedničkih interesa. Države koje nemaju ili neće imati takvu kvalitetnu simbiozu bit će gubitnice sve surovije globalne igre. Kolumnist ima pravo biti zabrinut zbog toga i pozivati na praćenje i kopiranje primjera najbolje svjetske prakse.
I na kraju, da budem iskren, da bi čovjek mogao 30 godina iz tjedna u tjedan pisati kolumne, mora to voljeti i u tome uživati. 'Svirati' godinama jedan te isti hit nekome je super, ali nekima bi bilo dosadno. Zato ne odustaju od intelektualnih propitivanja, pa i provociranja.