Koliko su današnji zapadni analitičari i kreatori ekonomskih politika neupućeni u fenomen inflacije, možda najbolje govore mnogi dokazi da se upravo o pitanju rasta cijena najviše promašuje. Jednako kao što se ne uspijeva ostvariti ciljane razine inflacije
Za bumbara kažu kako prema aerodinamičkim pravilima ne bi trebao moći letjeti. Teško tijelo, mala krila... A ipak leti.
Slično je sa svjetskim gospodarstvom. Ne bi trebalo letjeti, a stopa rasta je opet oko pet posto. Jednogodišnji pad BDP-a uzrokovan pandemijom koronavirusa ispao je samo mala, kratkotrajna nevolja. Začuđuje razdoblje dulje od deset godina unutar kojeg se nije pojavila klasična recesija. A očekivala se. Umjesto nje ostvarivao se pristojan rast u većini zemalja svijeta. Recept je jasan: nakon financijske krize 2009. financijski centri moći monetarnim su polugama upumpavali goleme količine izmišljenih dolara i eura. Svjetska potražnja pumpala se i pumpa rastom svjetskog duga. Proces je dodatno ubrzan od izbijanja pandemije.
Ipak, sve to ne prolazi samo tako. Kamatne stope pale su ispod 'povijesno niskih razina'. Krediti se dijele šakom i kapom. Ono što ne može sama potražnja građana i tvrtki, mogu države, gradovi, općine. Javne investicije doživljavaju procvat.
Sve su opcije otvorene
Ali sva ta platežno sposobna potražnja uzrokuje manjak kapaciteta za osiguranje sirovina i repromaterijala. Od bukove građe, granula za dobivanje plastike do čipova. Posljedica je toga buđenje mnogo godina hibernizirane inflacije. Nestašice dižu cijene. Kamatne stope, potvrđuje se, neće biti instrument za hlađenje svjetske ekonomije i ublažavanje neravnoteža. Monetarne vlasti ne usude ih se dirati. Odmah bi bile okrivljene za usporavanje i recesiju.
Inflacija već ima više izgleda kao 'rashladna tekućina'. Ona glasačima djeluje kao nešto izvanjsko, nešto za što politika nije izravni krivac. Pa bi je političari mogli tolerirati. Pogotovo kad imaju izliku za njezino eventualno nezaustavljanje: 'Pa zar želite da zamrzavamo cijene i uzrokujemo nestašice?'
Prevladava mišljenje da je sadašnje divljanje cijena sirovina i dijela repromaterijala prolazno. Da je to posljedica pucanja dobavnih lanaca u pandemiji. Ali ima i dosta upozorenja da tog duha nije mudro pustiti iz boce jer ga vjerojatno neće biti moguće brzo i lako vratiti natrag.
O inflaciji se prošli tjedan ozbiljno govorilo na 9. Liderovu Susretu guvernera i bankara regije. Pa se moglo zaključiti da u EU nisu svi svjesni opasnosti. Kad se guverneri zemalja članica nađu, najviše na opasnost upozoravaju guverneri Slovenije i Hrvatske Boštjan Jazbec (1970.) i Boris Vujčić (1964.). Jedino su oni među aktualnim guvernerima živjeli (hiper)inflaciju. Ona ostaje u trajnom sjećanju... Uključujući i sve dugoročne frustracije. Poučeni iskustvima hiperinflacije, stariji građani s područja bivše Jugoslavije, dok su živi, neće prestati računati i štedjeti u eurima (prije njemačkim markama).
Koliko su današnji zapadni analitičari i kreatori ekonomskih politika neupućeni u fenomen inflacije, možda najbolje govore mnogi dokazi da se upravo o pitanju rasta cijena najviše promašuje. Jednako kao što se ne uspijevaju ostvariti ciljane razine inflacije. U ovom trenutku, kad je riječ o kamatama, inflaciji i izgledima za rast, što čovjek dublje ulazi u analize, sve je gušća magla. Sve su opcije otvorene.
Teorija dugih valova
Možda je primijenjena globalna makroekonomija zaista našla alate kojima se uklanja opasnost od cikličkih recesija i klasičnih kapitalističkih ciklusa. Možda ne uspijevamo dokučiti sve poticaje za svjetski rast što ga daje digitalna revolucija. Pa nema razloga za brigu sljedećih, recimo, desetak godina.
Jer, zaista, potražnja za novom ili poboljšanom starom robom i uslugama toliko je dinamična u uvjetima opće digiralizacije, robotizacije, umjetne inteligencije da možda stari ekonomski modeli uistinu više ne djeluju. Možda će se sve dobro moći globalno menadžerirati, pa više neće biti klasičnih ciklusa. Možda će sve sofisticiraniji načini utjecaja na mozak potrošača i glasača na izborima na još nedovoljno shvatljiv način spriječiti paniku i prosvjede. Slično kao što se, poučeni učincima panike zbog propasti hipotekarnih kredita, ozbiljni bankari i investicijski ulagači sada kolektivno prave da je sve u redu.
A možda je ipak imao pravo ruski ekonomist s početka prošlog stoljeća Kondratijev kad je formulirao teoriju dugih valova. Prema kojoj se kapitalizam kreće u 50-godišnjim ciklusima (nesmotreno je sovjetskoj vlasti signalizirao da se kapitalizam ipak obnavlja svakih pola stoljeća, zbog čega je, očekivano, završio u Sibiru). Slučajno ili ne, trenutak kad se svijet suočava s probuđenom inflacijom događa se baš tu negdje, pola stoljeća od završetka razdoblja velike inflacije na Zapadu koja je počela oko 1965., a završila 1982.