Komentari
StoryEditor

Miodrag Šajatović: Jačanje dolara – očekivano propuštena prilika hrvatskih štediša

28. Srpanj 2022.
foto Shutterstock

Hrvatskim štedišama, zato što zadnjih mjeseci nisu eure i kune konvertirali u dolare, istopile su se milijarde kuna realne vrijednosti novca položenog u banke. To se uklapa u opću nezainteresiranost za prilike i opasnosti u odnosima Hrvatske s još uvijek najjačom silom svijeta

Trebale su ovo biti 'Ekonomalije' o neiskorištenoj mogućnosti štediša u Hrvatskoj da se bar djelomično zaštite od obezvrjeđivanja uloga od desetpostotne inflacije. Samo su trebali, u skladu s narodnim običajem koji je trajao bar pola stoljeća, promijeniti valutnu strukturu štednje. Eure i kune trebali su prije par mjeseci pretvoriti u američke dolare. Bilo je vrlo izgledno da će dolar jačati u odnosu na euro. A ojačao je za desetak posto. Čak i uz nepovoljne bankarske raspone prodajnih i kupovnih tečajeva dolara, tko je valutno restrukturirao svoju štednju, umjesto desetpostotnog realnoga gubitka, mogao je izgubiti tek dva do tri posto štednje u kunama ili eurima.

Kad se pokazalo da je broj onih koji su tražili utočište u dolaru ostao vrlo nizak (od 81 milijarde kuna depozita u svibnju u dolarima je bilo samo 5,1 posto), tema je poprimila i drugu dimenziju. Svijest javnosti da je SAD još uvijek, koliko god Kina pritiskala, po mnogočemu najjača ekonomska sila svijeta, zapravo je u Hrvatskoj niska. U to se uklapa ignoriranje dolara. Ako je 90 posto građana Hrvatske u rukama imalo marku ili euro, vrlo je vjerojatno da ih 90 posto nikad nije u rukama imalo novčanicu dolara.

Brojevi zavaravaju

Jednako tako, 90 posto političara i pripadnika akademske zajednice nije promišljalo, pa posljedično ni na papir stavilo, kakvi bi odnosi s najvećom ekonomskom silom demokratskog svijeta trebali biti. U Hrvatskoj se podcjenjuju i prilike i opasnosti ekonomskih odnosa sa SAD-om.

Amerika je, kad je o robi riječ, minoran vanjskotrgovinski partner. Primjera radi, izvoz robe u SAD 2020. godine bio je na razini dvije milijarde kuna, a uvoz milijardu kuna. Ali to prikriva stvarno stanje stvari. Ovisnost je daleko veća nego što se čini iz podataka o vanjskotrgovinskoj razmjeni.

SAD je, primjerice, 80-ih godina prošlog stoljeća svojom monetarnom politikom kojom se išlo smanjivati inflaciju bio okidač za dužničku krizu u Jugoslaviji (zapamćenu po nestašicama derivata, kave, banana…). Jugoslavenski (unutar toga i hrvatski) vanjski dug bio je u dolarima, a izvoz je većinom bio na tržišta europskih valuta. Godine 1981. realna kamata na dolar narasla je u samo nekoliko mjeseci s jedan na više od osam posto. Istodobno, rast dolara prema europskim valutama iznosio je nevjerojatnih 80 posto. To je urušilo ovdašnju deviznu solventnost i izazvalo nepovratan gubitak razvojnog zamaha.

Sadašnji potezi američkog FED-a, koji sličnim instrumentarijem pokušava obuzdati inflaciju (koju je sama Amerika inicirala suludim emisijama dolara zadnjih godina), možda neće izazvati u Europi i Hrvatskoj šok kao što je to bilo prije 40 godina, ali se već pokazuje da tektonskih promjena ima. Dobra je vijest da su danas devizne pričuve visoke, ulaskom u eurozonu moguća je brza pomoć, a, što je vrlo važno, u strukturi ukupnoga javnog duga dolari čine 0,06 posto.

Ako tu postoje osigurači, jačanje dolara koji je došao u paritet s eurom bolno pogađa hrvatsku ekonomiju i njezine potrošače na drugi način. Velika većina sirovina i važne robe (nafta, žitarice, metali…) cjenovno je vezana uz dolar. Pa može nafta pojeftiniti koji postotak u dolarima, ali ako tečaj dolara naraste, mi koji eure moramo mijenjati u dolare opet smo pod troškovnim pritiskom.

Nezainteresirane kvazielite

SAD je, kad je o Hrvatskoj riječ, sudbinu određivao na mnoge načine. Nesretna tranzicija rađena je prema modelu zapisanom u Washingtonskom konsenzusu (privatiziraj, liberaliziraj, dereguliraj…). Formalno je to dokument Međunarodnoga monetarnog fonda, ali njegov glavni dioničar je SAD. Simbolično, sjedište MMF-a je par blokova od Bijele kuće i američkog ministarstva financija.

SAD majstorski, bez ozbiljnijih izravnih ulaganja u Hrvatsku, ovdje s lakoćom ostvaruje svoje ekonomske i političke interese. Primjer je tjeranje hrvatske vlade na proširenje LNG terminala na Krku. 'Slučajno', kratko nakon završetka, dogodio se rat u Ukrajini, pa se američki ukapljeni plin pojavljuje kao spasitelj u uvjetima smanjenih isporuka iz Rusije. Možda ipak nije riječ o slučajnosti.

Pregovaračke pozicije Hrvatske sigurno nisu velike. Ali manevarski prostor postoji. Samo bi ga netko iz vlasti i akademske zajednice trebao artikulirati. Kad su odnosi s Amerikom ovdašnjim kvazielitama (čast iznimkama) ispod radara, nije čudno da su i štediše koji ne mijenjaju eure za dolare, kako se to kaže, slijepi kraj zdravih očiju. 

05. kolovoz 2022 23:23