Pripadam srednjoj klasi.‘ ‘Ja sam u nižoj srednjoj klasi.‘ ‘Moglo bi se reći da pripadam višoj srednjoj klasi…‘ Prije tridesetak godina ti bi odgovori bili u suglasju s tada prihvaćenom stratifikacijskom (hijerarhijskom) strukturom društava dvadesetog stoljeća. Političari, ali i menadžeri koji na taj način i danas razvrstavaju glasače ili kupce mogli bi se, međutim, neugodno iznenaditi. Opisuje to u izvrsnoj, nedavno izdanoj knjizi ‘Sociologija hrvatskog društva‘ autor Ivan Burić: ‘Ulaskom u novi milenij dinamika društvene stratifikacije dobiva drugačiji predznak. Sve brojniji pokazatelji upućuju na intenzivnije društveno raslojavanje. Globalni kolaps socijalističkog projekta, globalizacija, tehnološke promjene, promjena struktura ekonomskih djelatnosti i novi izvori društvenog bogaćenja sve više utječu i na stratifikacijsku strukturu društva.‘ Burić se hrabro upustio u opis istaknutijih fragmenata ‘velikih klasa‘ današnjega hrvatskog društva.
Nove elite
Najprije je opisao najvažnija obilježja frakcija koje su od 1990. do 2023. figurirale kao ‘društveno uočljivi elitni fragmenti‘. U eliti 21. stoljeća prepoznao je tajkune, političko pleme, ljude od bilogdje, supermenadžere, kognitivne poduzetnike i poduzetničku elitu iz prilike.
Tajkune definira kao ‘novopečene bogataše koji su uglavnom u nekom neformalnom aranžmanu s vlašću stekli vlasništvo nad znatnim dijelom velikih socijalističkih poduzeća‘. Nakon propasti većine tajkunskih carstava njihova je uloga s vremenom gubila na važnosti. Političko pleme uglavnom odgovara eliti položaja i obično se veže uz pojedince na strateškim položajima koji joj omogućuju odlučan utjecaj na donošenje odluka. Važna su karika u uspostavi ortačkoga (engl. crony) kapitalizma, a to je bio i nukleus iz kojega se razvio današnji stratum profesionalnih političkih upravljača.
Ljudi od bilogdje pripadnici su mobilne ekonomske i političke elite koji nisu sputani nacionalnim granicama. Pripadaju i mobilnim, delokaliziranim elitama, vezani su uz međunarodne institucije. Onda su tu supermenadžeri, upravljački kadar velikih korporacija. Bili su junaci medija do otprilike 2010., a danas nastoje biti relativno nevidljiv dio ovdašnje elite.
Kognitivni poduzetnici najmlađi su fragment hrvatske elite. Autor ih opisuje kao osobe koje su iskoristile svoja znanja, talente i poslovne prilike na području visokih tehnologija. Zadnja je frakcija elite koju Burić spominje poduzetnička elita iz prilike. Sastoji se od poduzetnika koji su stekli znatan imetak. I oni su dio elite postignuća. Nije napisano, ali podrazumijevalo bi se da nisu dio ortačkoga kapitalizma.
Nova srednja klasa
Zanimljiva je fragmentacija srednje klase. Koja, prema autoru, uopće nije nestala. Samo se promijenila i tvori trećinu društvenoga korpusa. Tu su tehnokrati – visokoobrazovani bijeli ovratnici u javnom sektoru, sitna buržoazija (mali vlasnici koji zapošljavaju, ali i sami moraju raditi, i obrtnici) te kognitivni radnici u privatnom sektoru (do ranga srednjeg menadžmenta). Unutar te skupine su simbolički analitičari (znanstvenici, PR stručnjaci, odvjetnici, marketingaši, arhitekti, novinari, urednici, producenti…). Od njih se razlikuju numerati (informatičari, matematičari… koji stvaraju baze podataka te profiliraju kupce, glasače, štediše, čitatelje portala itd.). Developere kao mikrofragment ne treba posebno objašnjavati.
Stara niža klasa
Burić daje i prijedlog segmentacije niže društvene klase. Prva je postsocijalistička manualna radnička klasa. Koja ipak nije nestala i zajedno s radnicima u građevinarstvu, prijevozu i skladištenju ima do tristo tisuća pojedinaca. Posebno je zanimljiv segment emocionalnog proletarijata. On se sastoji od zaposlenih u trgovini i drugim uslužnim djelatnostima od kojih se zahtijeva da uvijek budu raspoloženi, susretljivi i nasmijani. Ispod njih je prekarijat, danas najvidljiviji po dostavljačima hrane. Riječ je o nezaštićenim privremenim radnicima.
I, na kraju, tu je potklasa, čiji su članovi ekonomski i socijalno krajnje hendikepirani članovi društva koji žive ispod granice siromaštva i ovisni su o socijalnoj pomoći. Snažno ih određuju starija životna dob i nisko obrazovanje. Burić posebno spominje umirovljenike s ispodprosječnim mirovinama, od kojih su mnogi u početku tranzicije potjerani u prijevremene mirovine.
Ako ništa drugo, svaki čitatelj ovih ‘Ekonomalija‘ ima priliku potražiti u koju bi od navedenih skupina uvrstio sebe.