Dovoljno je pratiti informativne TV emisije koje su potpuno ispunjene turističkim vijestima. Svaki put kad neki reporter pita turista koliko čeka na granici, padne odluka o gradnji još jednog apartmana
Kakva nas budućnost očekuje? Gdje smo? Što možemo učiniti? Vrijeme je da se izabere put.
To su apeli s najnovije naslovnice časopisa Perspektive, koji već jedanaestu godinu izdaje Zagrebačka inicijativa, jedan od rijetkih preostalih džepova otpora dosadašnjem konceptu vođenja ekonomije zemlje.
Pod dojmom opčinjenosti masovnih medija iznenađujućom količinom turista na obali Jadrana, s mnogo sigurnosti moglo bi se reći: očekuje nas budućnost kakva nam je i prošlost posljednjih godina. Na putu smo da još više kao država i zajednica budemo R&F ovisnici (ovisnici o rentanju prirodnih bogatstava i fondovima EU). Ne možemo mnogo učiniti dok postoji čvrsta veza između Vlade i interesnih skupina (iznajmljivača apartmana npr.).
A jest da je vrijeme da se izabere novi put, ali ništa od toga. Nastavlja se putom koji je Hrvatsku pozicionirao na samo začelje zemalja članica EU.
Dovoljno je pratiti informativne TV emisije koje su potpuno ispunjene turističkim vijestima. Svaki put kad neki reporter pita turista koliko čeka na granici, padne odluka o gradnji još jednog apartmana. Pa konzultant Miroslav Dragičević zna o čemu piše u Perspektivama kad najavljuje grozotu od dva milijuna apartmanskih kreveta u hrvatskom turizmu.
U Perspektivama ima nekoliko odličnih tekstova iz kojih bi se, kad bi bilo želje i hrabrosti, mogla stvoriti nova, perspektivna ekonomska politika.
Svi u rentijere
Tako Josip Tica još jednom upozorava na opasnosti oslanjanja i poticanja monokulture turizma. Uz ostalo navodi rezultate istraživanja prema kojima 'razvoj turizma u lokalnim zajednicama smanjuje motive za obrazovanje mladih'. A to je samo jedna od posljedica zaluđenosti turizmom. Ispada da će korona i proći, ali 'nizozemska bolest' (preveliko oslanjanje na jedan sektor) neće. Tica piše i o tome da će se, ako se stvore pravila igre prema kojima 'zavlada percepcija da se ne isplati raditi, enormna količina energije, vremena i novca početi trošiti na pokušaje da što veći broj ljudi izbori neku rentu i izađe iz svijeta rada'. Povlaštenim mirovinama, braniteljskim statusom, statusom majke odgojiteljice, tuneliranjem novca od poduzeća u rentijerski (zimmer frei) sektor itd.
Više autora ne dvoji da je brži rast moguć samo uz reindustrijalizaciju. Šalju se nalazi da je udio prerađivačke industrije najpostojaniji faktor rasta.
Marija Ivanov po stoti put objašnjava da 'ni jedno gospodarstvo ne raste po visokim stopama bez direktnog angažmana države koja ulaže u proizvodne kapacitete ili javno ili prikriveno podupire najbolje proizvođače i izvoznike u privatnom sektoru'. Zauzima se za usmjeravanje potpore izvozu na veća izvrsna poduzeća jer se tu milijuni najviše multipliciraju. Otvara i još jednu temu: 'Kako bi zarada od izvoza ostala u Hrvatskoj i reinvestirala se u tehnološki napredak hrvatskih poduzeća – državne potpore i korištena sredstva EU fondova trebaju biti usmjereni na poduzeća u dominantnom ili većinskome domaćem vlasništvu'.
Nižu se tako prijedlozi kojim novim putom krenuti. Ali u Perspektivama je i članak premijera Andreja Plenkovića. On zapravo ubija ambiciju da se nešto predlaže. Jer prvi je čovjek Vlade jasan: 'U preostale tri godine ovog mandata Vlade predstoji ostvarenje nekoliko ključnih, generacijskih projekata, odnosno ambicija, uključujući dovršetak Pelješkog mosta i pristupnih cesta, članstvo u šengenskom prostoru 2022. te europodručju 2023.'
Nigdje izvoza
O pogrešnom smjeru razvoja turizma, potrebi državnog poticanja preradivačke industrije, izvozu ili promjeni mentaliteta, zapravo, nijedne riječi. Koji red o reformama, potrebi demografske obnove (bez ijednoga detalja) i planu oporavka. O privatnim investicijama ništa, ali zato ima o 'ciljanim javnim investicijama za održivi razvoj' kao četvrtom prioritetu.
Navodno je to primjer koncepta modernog suverenizma 'kojim kapitaliziramo položaj u EU i na međunarodnoj sceni na korist hrvatskih građana'. I da će takav pristup pridonijeti 'društvenom optimizmu koji je nužan za ostvarivanje ambicioznih ciljeva'.
Umjesto zaključka navod iz teksta Ljube Jurčića: 'Može se reći da Hrvatska gospodarski propada od kada je hrvatska politika prekinula vezu s hrvatskom ekonomskom znanošću.'