Nebriga tko od stranaca preuzimanjem ovdašnjih tvrtki kupuje hrvatsko tržište stiže Vladi na naplatu. Nakon Mola, koji gasi rafinerije, i Allianza, koji je u zadnji čas opstruirao kupnju Fortenove, sada je neposluh pokazao i slovensko-njemački Petrol. Bit će toga još
Dobro da prošli tjedan nije izišao Lider (uoči Božića izdali smo dvobroj) i da je kolumna o protestnom zatvaranju Petrolovih benzinskih crpki diljem Hrvatske ‘odležala‘ nekoliko dana. Premda je medijski prostor preplavljen temama o uvođenju eura i ulasku u šengenski prostor, to da se jedna tvrtka koja posluje u Hrvatskoj štrajkom, najavom tužbe i dizanjem cijena usudila baciti rukavicu premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj vladi, jednako je važan događaj.
Na prvu loptu kolumnist bi se možda bio svrstao među one koji su osudili pritisak vlasnika i Uprave slovenskog Petrola da se ukinu ograničenja u cijenama i maržama derivata. U stilu: ‘Baš su se ti Slovenci našli da nam drže lekcije. Neka se bune u Sloveniji…‘
S malim odmakom, međutim, teza je drukčija. Postupci Petrola, koji je preuzeo i Croduxove postaje i ima oko 23 posto hrvatskog tržišta, zapravo su dobrodošli. Mogli bi bar malo otrijezniti ekipu iz Banskih dvora i pomoći preostalim hrvatskim poduzetnicima.
Domaći odavno izgubili
Ne treba očekivati da će odlučnost ekipe iz Petrola, pa i već djelomična pobjeda (marže su vraćene na nekadašnje), potaknuti domaće poduzetnike da u sličnim situacijama posegnu za štrajkovima upozorenja ili tužbama. Oni su tu bitku odavno izgubili. Ključna je bila 2011. kad je 40-ak najvećih poduzetnika (Todorić, Vlahović, Tedeschi…) htjelo podržati paket mjera za izvlačenje iz recesije koji je pripremio guverner Rohatinski. Entuzijazam je splasnuo doslovno preko noći. U nikad razjašnjenim okolnostima, od večeri do jutra, hrvatske je poduzetnike netko uvjerio da im nije pametno raditi bez Vladina blagoslova.
Premijeri su se mijenjali, ali zakon o nezastarijevanju kriminala u pretvorbi i danas je opasno oružje koje Vlada može izvaditi iz ladice na svakog neposlušnika. Pri čemu je nevažno ima li argumenata ili su iskonstruirani. A pokazalo se da ekipa iz represivnog aparata, kad su domaći poduzetnici u pitanju, ako dobije politički poguranac, najprije podigne optužnicu, a onda se muči tražeći dokaze.
Ono što Petrolov neposluh može učiniti korisnim za ovdašnju poslovnu zajednicu jest da u Vladi shvate koliko im je opasno da budu potpuno nezainteresirani koliko je gospodarstva u vlasništvu stranaca. I koji su to stranci. Lekcija o molovcima koji ne ‘fermaju‘ hrvatsku vlast traje godinama. Prije nekoliko mjeseci lekciju Banskim dvorima očitao je i njemački Allianz kad se u zadnji čas suprotstavio ideji da mirovinski fondovi kupe ključan paket Fortenovinih dionica. U njemu, čini se, računaju na to da će neprijateljstvo s Rusima jednom završiti pa im je važnije ne zamjeriti im se. Hrvatska ih ljutnja i ne dira previše.
Ako u Banskim dvorima ipak shvaćaju da u ekonomiji postoje više od dvije dimenzije (ispunjavanje zadaća iz Bruxellesa i briga o rejtingu u anketama), ti udarci Mola, Allianza i Petrola možda potaknu na razmišljanje koliko bi domaćega privatnog vlasništva ipak trebalo braniti i kakve strane kupce ovdašnjih tvrtki poticati, a kakve dekuražirati.
Stranci se ne boje
Pojednostavnjeno, premijer Andrej Plenković ima problema s tvrtkama koje su u Hrvatsku došle kupiti domaće tržište. To je zajedničko Molu, Allianzu i Petrolu. Mnogo su poželjniji stranci koji kupuju ovdašnje proizvodne, izvozne tvrtke. Njihov blagotvorni učinak na nacionalnu ekonomiju mnogo je većeg multiplikatora. Ali ovdašnje vlade uredno upadaju u zamku još od vremena rasprodaje banaka i telekoma.
Da bi se u takvim pipkavim okolnostima moglo na vrijeme i kvalitetno odlučivati, potrebna je kvalitetna infrastruktura. Problem je što je ta infrastruktura sustavno uništena. Teško shvatljiva odluka da se opet u jedno ministarstvo spoje energetika i gospodarstvo prouzročila je to da se leteći ministri 90 posto vremena bave energetikom, a 10 posto gospodarstvom.
Mogla je pomoći (recimo u signalizaciji da bi Čermak mogao Crodux prodati Petrolu) Agencija za promicanje investicija i izvoza, ali ona je treći put od osamostaljenja ukinuta. Njezini ostaci gurnuti su u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje većina diplomata s gnušanjem odbija baviti se nedostojnim poslovima u vezi sa stranim investicijama. A Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja danas je potpuno nevidljiva. Na ‘raskrižju‘ koje bi trebala kontrolirati upaljena su žuta svjetla i prolazi kako tko hoće.
Izgledi da će Vlada izvući pouke vrlo su mali. Onima koji godinama upozoravaju da ipak nije svejedno tko su vlasnici tvrtki ostaje tek gorko zadovoljstvo pratiti kako će Banski dvori sve češće klecati pred inozemnim gazdama.