Poduzetnici i menadžeri, ako niste, odradite pet faza žalovanja zbog ovoga što vas je zbog pandemije koronavirusa snašlo. Od nevjerice, preko tuge, ljutnje i depresije do prihvaćanja. Još jednom se moramo kolektivno dignuti s poda, otresti prašinu i krenuti ispočetka. A što biste drugo radili?
Psiholozi su detektirali pet stupnjeva žalovanja: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje. Faze se odnose na gubitak bliske osobe, ali ih je vrlo lako primijeniti i kad je o biznisu riječ. Sada je jasno, posljedice koronazaraze za većinu tvrtki u svijetu i u Hrvatskoj u ovoj su fazi dramatične prirode. Barem polovica živućih tvrtki, ako ne i 80 posto, pod enormnim je pritiskom. Poduzetnicima, a onda i menadžerima, na kraju i zaposlenicima, korisno je osvijestiti vlastite osjećaje i strahove baš kroz spomenutih pet stupnjeva žalovanja.
Od nevjerice do prihvaćanja
Evo još jednom: Ako ste u realnom biznisu u kojoj ste fazi? Nevjerica je vjerojatno prošla. Tuga? Možda. Ljutnja? Svakako. Baš ste posložili stvari, investirali ste, godina je izgledala obećavajuća i onda – paf! Čovjek je s pravom ljutit. Depresija? Vjerojatno je već počela, a ako nam slijedi par tjedana karantene, kud ćeš plodnijeg tla za depresiju od hodanja unutar četiri zida.
Poduzetnici i menadžeri ipak nisu prosjek. Ne bi se bavili tim poslom i u normalnim okolnostima bili uspješni u savladavanju izazova da nemaju snagu suočiti se s istinama i brže od drugih proći kroz ljutnje i depresije. Pa je najkorisnije što prije obaviti i petu fazu žalovanja – prihvaćanje.
I ubaciti se u šestu fazu, a to je resetiranje. Gledati kako preživjeti i kako nakon što se pandemija jednom smiri krenuti, ako ne od ondje gdje smo stali, a onda iz novog početka. Zato je i naslov današnjeg Lidera, a i ove kolumne jednostavan: NEMA PREDAJE! Pogotovo ako se u razumnom roku dogodi pomoć države. A za razliku od pesimizma u Ekonomalijama prije tjedan dana, sada se može reći da je pomoć gospodarstvu, sa zakašnjenjem od dva mjeseca, ali ipak, smjer u kojem kreće vlada premijera Plenkovića.
Prošli sam tjedan napisao: 'Plenkoviću i njegovom ekonomskom timu ostalo je još samo nekoliko dana da dokažu kako nisu neosjetljivi, neodgovorni, neodlučni i nesposobni kao što su prije deset godina, u vrijeme globalne financijske krize, bili Sanader i njegova ekipa.' Nakon paketa mjera za spas gospodarstva, koji je usvojen ovog utorka na Vladi, može se reći da je pomak ostvaren. Osigurati sredstva za minimalne plaće i kredite za likvidnost dobar je smjer. Treba sačuvati radna mjesta i likvidnost sustava koliko god je to moguće.
Od ponedjeljka će se vidjeti je li državni sustav koji bi poduzetnicima trebao dati hitnu infuziju organizacijski i logistički spreman za ogroman posao. Prekasna pomoć nije pomoć. Ako mogu zdravstveni djelatnici, mogu i činovnici po ekonomskim ministarstvima. Ili bi trebali moći. Velika je opasnost da državni aparat, kojemu je premijer višekratno obećao sigurne plaće, neće razumjeti što je hitnost. A pitanje je je li država ipak pogriješila kad nije prihvatila ideju da preuzme jamstvo za bankarske kredite koje će poslovne banke davati pogođenim tvrtkama.
Ljudskost prije svega
Kad se Plenković i najuži krizni tim čuju 'iz blizine', s druge strane stola, kroničar ipak stječe utisak da u nesreći ipak imamo sreće s kriznim vodstvom više nego većina naših susjeda. I da ima pilota u avionu. Zdravstveno-sigurnosna ekipa se potvrdila, ekonomski dio tima upravo polaže ispit. A dojam je da je premijer, nakon što je na unutarstranačkim izborima sa 6:0 pomeo oponente unutar HDZ-a, dobio dodatnu energiju da vozi krizno upravljanje zemljom.
No da se vratimo poduzetnicima i menadžerima. Sada će se vidjeti tko ima dobru intuiciju. Vrlo je tanka granica gdje defenzivni potezi (rezanje troškova, otpuštanja) osiguravaju kratkoročni i uništavaju srednjoročni opstanak tvrtke. Tu lidere nema tko zamijeniti. Svatko igra svoju partiju pokera. Jedini savjeti koje jedni drugima možemo dati svode se na to da se ne treba očekivati prevelika pomoć države. Tako da sve što možda ipak kapne, olakšava preživljavanje. I drugo, otvorenost i korektnost prema stakeholderima važnije su nego inače. Tko održi ljudske odnose s dobavljačima, kupcima i zaposlenicima... ima šanse za novi početak. To će se jako pamtiti.
Veliki će ispit doživjeti i milenijci. Nažalost, kao i sve druge generacije, i njih je dohvatila možda i najžešća kriza. Od onih koji su birali mjesta i postavljali uvjete, preko noći postaju oni kojima će bilo koje radno mjesto biti glavni zgoditak. Ali i oni će morati proći kroz pet faza žalovanja i zaključiti da nema predaje. Dolazi vrijeme smanjenih očekivanja.