Putovao sam prošli četvrtak u Berlin. Avionom. To je među offline i online kolegama i prijateljima izazvalo iznimno zanimanje. Do prije šest mjeseci, kada je globalno proglašena pandemija virusa COVID-19, putovanje u Berlin ne bi izazvalo nikakvo zanimanje. Kao da praviš predstavu od putovanja do Varaždina ili Siska. Nakon lockdowna i opsjednutosti brojem zaraženih, međutim, put avionom u Njemačku postao je avantura.
Kolegica koja ima razgranatu mrežu poslovnih poznanstava poručila je da sam joj tek drugi znanac koji se u zadnjih pola godine usudio letjeti avionom izvan Hrvatske. Ljudi koji su u životu, do pandemije, proputovali pedesetak zemalja svijeta, prošli tjedan su me u Berlin, s presjedanjem u Beču, ispraćali kao da idem u Kabul s presjedanjem u Faludži. Drugi dio je bio pozitivno zavidan što idem u Njemačku, kao da letim u neku daleku, egzotičnu zemlju poput Šri Lanke, Malezije ili Maldiva.
Kolektivni strah
To je ta nova normala koja nam se kolektivno, u samo par mjeseci, dogodila. Iskreno, i sâm se do zadnjih dana uoči putovanja na svom 'drugom programu' nadao da će druga strana u zadnji trenutak, 'zbog epidemiološke situacije' odgoditi poziv. Ali me je bilo sram da ja budem taj koji bi to predložio.
Povod za putovanje bilo je potpisivanje memoranduma o suradnji Liderova Kluba izvoznika i Njemačke udruge malih i srednjih poduzetnika (BVMW). Nakon deset godina, naš Klub izvoznika (uz HUP s novima vodstvom) prepoznat je kao poželjan partner njemačkoj udruzi koja ima više stotina tisuća članova. Potpis suradnje bio je predviđen u sklopu dvodnevnog posjeta predsjednika RH Zorana Milanovića Njemačkoj. Zbog vjernih članova Liderova Kluba izvoznika prilika internacionalizacije djelovanja Kluba nije se smjela propustiti.
U ranoj fazi priprema više od polovice naših članova bilo je voljno pridružiti nam se u Berlinu i tamo održati direktne sastanke sa zainteresiranim članicama njemačke udruge. Kako se u Hrvatskoj povećavao broj zaraženih, tako su s druge strane počeli stizati signali da bi možda bio bolje da se susreti obave virtualno, putem aplikacije Zoom. Tako je većina kontakata, među kojima je bilo i nekoliko uspješnih već na prvu loptu, obavljena na dan potpisivanja suradnje (o iskustvima imamo poseban tekst u ovom broju Lidera).
Uživo je uživo
Iskustvo dvodnevnog boravka u Berlinu pokazuje da će se poslovnjaci, prije ili kasnije, morati početi sastajati uživo. Predsjednik Milanović se u hrvatskom veleposlanstvu sastao s hrvatskim poduzetnicima koji žive i imaju ozbiljne tvrtke u Njemačkoj. Urednik poslovnih novina je u sat vremena ostvario kontakte s desetak biznismena koji će sigurno biti zanimljivi našim čitateljima u tekstovima sljedećih tjedana i mjeseci. Uživo se čovjek dodatno uvjeri u voljnost veleposlanika Gordana Bakote i njegove ekipe da pomognu hrvatskim poduzetnicima. A među bilješkama ostane i napomena da bismo u jednom od sljedećih Lidera morali otvoriti temu što jest, a što nije dopušteno u gospodarskoj diplomaciji. Ili još bolje, što se od najviših hrvatskih dužnosnika očekuje kad idu po svijetu. Jer nevjerojatno je koliko plitko i sa svjetskom praksom neupućeno popuju pojedini urednici i novinari dijela hrvatskih medija. Umjesto da se od predsjednika i premijera traži strukturirana podrška biznisu, dio medija poručuje im da će ih se manje kritizirati ako ne budu radili ništa.
I na kraju, možda i najvažnije. Nevjerojatna je zainteresiranost poduzetnika u Hrvatskoj za uspostavljanje kontakata s njemačkim potencijalnim partnerima. Objavu o početku suradnje s njemačkom poslovnom udrugom na mom profilu na LinkedInu pogledalo je šest puta više ljudi od drugog mi najčitanijeg posta. Očito hrvatskim malim i srednjim poduzetnicima treba pomoći u internacionalizaciji poslovanja. Aktualna svjetska recesija neće proći bezbolno. Trebat će naći nova tržišta i nove partnere. Zvuči kao fraza, ali zaista, i mi smo tu (uz HUP, HGK i druge udruge) da im pomognemo. Ako je za to potrebno sjesti u avion i s maskom na licu izdržati dva sata leta do egzotičnog Berlina, to ne bi trebala biti prevelika žrtva. Uz oprez i svođenje rizika na najmanju mjeru, naravno.