Najveći dio najboljih srednje velikih tvrtki, onih kojima nedostaje samo nekoliko koraka da razvojno zakucaju sve što se stvaralo proteklih dvadeset-trideset godina, dospjet će pod upravljanje privatnih fondova. Većinom sa sjedištima izvan Hrvatske. Od neznanih vlasnika u posljednjoj fazi socijalizma (društveno vlasništvo), danas, u završnoj fazi tranzicije, stižu novi neznani vlasnici (ulagači u fondove)
Na Liderovu portalu, u vrlo čitanoj rubrici ‘Tvrtke i karijere‘, objavili smo da Stjepan Talan, izniman poduzetnik, osnivač Solvisa, tvrtke za proizvodnju solarnih panela, više nije predsjednik Uprave (ostao je član). Zamijenio ga je poznati menadžer Josip Lasić. Promjena ne iznenađuje. Talan je prije osam mjeseci prodao šezdeset posto udjela slovenskom investicijskom fondu Advance Capital Partnersu. Pa je novi većinski vlasnik za CEO-a postavio svoga čovjeka.
Gotovo da ne prođe tjedan a da mediji ne objave da je još jedna u nizu odličnih srednje velikih tvrtki koje su devedesetih stvorili poduzetnici osnivači prodana novim vlasnicima. Desetljeće i pol mi u Lideru organiziramo konferenciju ‘Budućnost obiteljskih tvrtki‘. I na svakoj se spomenula procjena da će, kad biologija ubrza odluke, maksimalno trideset posto obiteljskih tvrtki ostati u vlasništvu ili pod kontrolom osnivačeve obitelji. Tražili smo odgovore kako da se obrani tih trideset posto, ali, iskreno rečeno, nismo promišljali o tome što će biti s onih sedamdeset posto. Ako je točna procjena da je u Hrvatskoj pred generacijskom tranzicijom oko 17.000 tvrtki, druga generacija neće naslijediti čak oko 12.000 tvrtki.
Pobiranje vrhnja
Sad se može naslutiti epilog nove faze pretvorbe poduzeća u Hrvatskoj. Dio će se njih ugasiti ili će zbog zakasnjelih odluka propasti kad osnivač napokon više ne bude u stanju držati sve konce. Dio će biti preprodan među samim domaćim osnivačima. Ali najveći dio najboljih srednje velikih tvrtki, onih kojima nedostaje samo nekoliko koraka da razvojno zakucaju sve što se stvaralo proteklih dvadeset-trideset godina, kako se sada čini, dospjet će pod upravljanje privatnih fondova. Većinom sa sjedištima izvan Hrvatske. Od neznanih vlasnika u posljednjoj fazi socijalizma (društveno (ne)vlasništvo nad poduzećima), sada stižu neznani vlasnici (ulagači) u završnoj fazi tranzicije.
Osjećaji su podvojeni. S jedne strane, dobro da ima kupaca. Znači da su osnivači napravili nešto vrijedno i potentno. Istodobno, međutim, prisutan je žal što će neki anonimni ulagači u investicijske fondove, ako im fondovski menadžeri kojima su povjerili novac isporuče obećani veliki povrat, pobrati vrhnje. Koje je moglo ostati ovdje. Da je država uopće bila svjesna faze koja dolazi i da je stvorila jači ekosustav, moglo je biti drukčije. Mogli smo imati tvrtke i fondove domaćeg podrijetla koji bi branili pozicije u Hrvatskoj, ali i osvajali u jednoj od dviju regija kojima pripadamo (regiji bivše Jugoslavije i regiji Austro-Ugarske).
Ovako će se ekstraprofiti, legalno i legitimno, odliti izvan Hrvatske. A mnoge tvrtke koje su mogle biti glavne u nekim novim sustavima postat će tek sastavnice. Često okljaštrene od razvojnih funkcija. Može se također očekivati da će se u dosta slučajeva, ako se fondovskim menadžerima pogorša prodajna klima, isušiti računi i u nekoliko godina izvući pretjeran dio dobiti. Naravno, bit će i slučajeva da će pod dirigiranjem fondovskih menadžera i kadrova koje postave biti ispravljene pogreške osnivača.
Tko su pravi vlasnici?
Sve u svemu, tako je kako je. U praćenju onoga što će se na sceni događati treba uzeti u obzir neke nove činjenice. Pogrešno je, ili u najblažem slučaju površno, govoriti da je novi vlasnik neke tvrtke koju je osnivač prodao slovenski, poljski, češki ili austrijski fond. Sjedište nekog npr. equity-fonda ili fonda rizičnoga kapitala može biti u glavnome gradu neke od tih zemalja. Ali fondovski menadžeri nisu većinski vlasnici tih fondova. Dovoljno je sasvim malo zagrepsti pa vidjeti da su ulagači razasuti diljem svijeta. I ako se dovoljno duboko traži, doći će se do divova kakav je, primjerice, BlackRock. Valja uočiti i potiho spominjanje ‘privatnih investitora‘. Jedno su zapadne tijekom generacija obogaćene obitelji. Ali sigurno ima i ulagača koji su do bogatstva došli na sumnjiv način. Pa je ovo oblik legalizacije novca. Kad neko poduzeće za nekoga kupi odvjetnički ured, to je odmah sumnjivo. Kad se operacija izvede uz pomoć fonda, sve izgleda nevinije.
Može li se ipak nešto učiniti da hrvatsko gospodarstvo ne pripadne u pretjeranom dijelu vlasnicima fondova? Kad se u Vladi prestanu baviti borbom protiv inflacije pečenjem kiflica kod kuće, bilo bi mudro okupiti preostale osnivače i vidjeti kako da od lovine postanu lovci. Idealne su zdrave obiteljske tvrtke u vlasništvu sposobne druge generacije. Ili one u kojima obitelj zadržava većinsko vlasništvo, a fondovi služe kao dobrodošli unaprjeđivači poslovnog modela.