Teško je pojmiti da bi netko tko je premijer i tko je izgradio iznimno veliku osobnu moć želio napustiti osvojeno. Ali ako pokušamo staviti premijerovu kapu na svoju glavu, brzo se razjasne mogući razlozi. Otići na vrhuncu slave, prije nego što presuši dotok iz EU fondova, jedan je od mogućih razloga
Prednost i korisnost kolumni koje izlaze u tjednom ritmu jest, među ostalim, u tome što ipak dulje od dva-tri dana održe na životu teme koje u ubrzanome dnevnome medijskom ritmu prežive najviše tri dana. To se odnosi i na vijest iz švedskih medija da je Andrej Plenković kandidat za glavnog tajnika NATO-a.
U dnevnom ritmu mediji su objavili vijest, dežurni komentator bio je predsjednik države Zoran Milanović, a sâm premijer Plenković uporno je izbjegavao jasan odgovor bi li želio biti čelnik Sjevernoatlantskoga vojnog saveza. Ubrzo su došle druge vijesti tekućice pa je priča o AP-u u NATO-ovoj fotelji pala u zaborav.
Gledajući sa strane, moglo bi se reći da ima više argumenata koji bi aktualnoga hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a mogli potaknuti da, recimo to tako, ne odbaci ideju da bi mogao postati glavni tajnik NATO-a. Bilo bi to u maniri sportaša koji odlaze u trenutku kad im je karijera na vrhuncu.
Filijala na margini EU-a
Voljeli ga ili ne, Plenković se pokazao spretnim kriznim menadžerom i solidnim čuvarom stabilnosti. Počevši od upravljanja procesima u pandemiji korone, nakon potresa u Zagrebu i na Baniji, a onda i za rata u Ukrajini. Osim toga, završio je projekte uvođenja eura i ulaska Hrvatske u šengensku zonu.
Običnom čovjeku teško je pojmiti da bi netko tko je premijer i tko je izgradio iznimno veliku osobnu moć u državi, a izgledno je da bi mogao osvojiti i treći mandat na izborima sljedeće godine, želio otići s tog mjesta. Ali ako pokušamo staviti premijerovu kapu na svoju glavu, brzo se razjasne mogući razlozi.
Prvo, Plenković ne bi, kao autsajder u HDZ-u, postao njegov predsjednik, onda i premijer, da nije iznimno ambiciozan. A kad si ambiciozan, uvijek želiš više. Pogotovo u okolnostima kad Hrvatska dobrovoljno, u zamjenu za besplatan novac iz EU fondova, postaje, kako bi se u biznisu reklo, tek Bruxellesova filijala. Sve je više zakona koji dekretom stižu iz sjedišta Europske komisije i koje Vlada, poput skretničara, šalje na prihvaćanje u Sabor. Došlo je dotle da se, uz malo pretjerivanja, može reći da je premijeru kao koliko-toliko autonoman instrument ostalo tek odugovlačenje donošenja podzakonskih akata. Kao u bankovnim filijalama, tako i u poslušnim državama članicama EU-a, malo je slobode i kreativna posla. Drugo, nema više projekata poput uvođenja eura i Schengena koji bi jamčili dividende, kako političke tako i one koje se očituju u BDP-u. Članstvo u OECD-u nije moguće ozbiljnije monetizirati.
Treće, žetva novca iz fondova Europske unije ulazi u maksimalnu fazu. Za tri godine taj će se generator rasta ispuhati. Osim toga, slijede godine niskih stopa rasta u svijetu, a onda i u Hrvatskoj. Koliko god u ovom trenutku izgledalo da je izbjegnuta recesija i slomovi kakvih je bilo 2008., opasnost ostaje. Bilo u obliku recesije bilo u nastavku inflacije ili stagflacije.
Jednolični hrvatski ‘jelovnik‘
U Plenkovićeva dva mandata državne su financije poboljšane. Inflacija je dodatno napunila državnu blagajnu. Ali čak i u teško ponovljivim okolnostima jeftina novca i ekspanzivnih monetarnih politika, uz rekordne turističke sezone, novac iz EU fondova, lovu od prodaje nekretnina uz obalu… potencijalne stope rasta BDP-a nisu se povećale. Opet ne prelaze tri posto na godinu. U trećem bi se mandatu Plenković susreo s posljedicama zanemarivanja najzdravijega generatora rasta BDP-a – industrije koja ostvaruje robni izvoz.
Četvrto, jasno je da nije korjenito promijenio HDZ. I da ga neće moći promijeniti ni da osvoji još pet mandata. Kad je buknula afera zbog opljačkanih milijardu kuna u Ini, izjavio je: ‘Ovih sam godina pojeo puno da ne kažem čega.‘ Pa čovjeku s vremenom, vjerojatno, dosadi takva jednolična ‘prehrana‘. Pa se zaželi promjene i briselskog restorana, gdje je jelovnik ipak drugačiji.
A peto, kad odeš na vrhuncu, nakon jednog ili dva mandata u EU-u ili NATO-u, vratiš se u Hrvatsku, pobijediš na predsjedničkim izborima i uživaš sljedećih pet godina.
Mali je problem što Jens Stoltenberg, aktualni službujući glavni tajnik, namjerava otići već u listopadu 2023. godine. A izbori su u Hrvatskoj, na kojima bi Plenković sigurno želio pobijediti, 2024. godine. Kako god bilo, mogućnost Plenkovićeva avansiranja neće nestati. Možda ovo izgleda kao politička tema, ali s obzirom na to koliku moć premijer ima i u odnosu na poslovne procese, poduzetnicima i menadžerima (ne svima iz istih razloga) iznimno je važno u kojem će se smjeru razvijati karijera Andreja Plenkovića.