Veće plaće imaju zemlje koje imaju veći BDP po stanovniku. Najnovija Eurostatova metodologija pokazala je da je prosječna godišnja bruto plaća u Sloveniji 28.765 eura, a u Hrvatskoj 16.169 eura. Dakle, slovenske su plaće 78 posto više od hrvatskih. Ali i slovenski je BDP po stanovniku 63 posto veći od hrvatskoga!
Koliko god se međusobno hrabrili viješću da je inflacija u prosincu u odnosu na studeni pala 0,4 posto, podatak o rastu cijena na godišnjoj razini od 13,1 posto upućuje na oprez. Iskustvo kaže da je inflacija viša od 10 posto opasna jer podgrijava inflatorna očekivanja. I prijeti da postane kronična.
U takvim okolnostima treba i u idućim tjednima očekivati jednu od ekonomski najbesmislenijih, a sociološki opet razumljivih, izjava običnih ljudi: ‘Imamo europske cijene, a hrvatske plaće.‘ Besmislena je jer je samorazumljivo da se cijene (osim za nešto iznimaka) ne formiraju prema prosjeku plaća u nekoj zemlji. Intuitivno znajući da je takvo što nemoguće, običan puk, ali i njegov intelektualniji dio, okreću se traženju krivaca za preniske plaće u Hrvatskoj.
Možda će zvučati grubo, ali kad je riječ o prosječnoj razini plaća, one nisu preniske. Zaposleni u Hrvatskoj imaju točno toliko koliko u prosjeku zaslužuju. Možda čak i mrvicu više.
Slovenski poučak
Nevjerojatno je koliko se u javnosti bježi od najjednostavnije, a opet najtočnije korelacije. One između BDP-a, tj. bruto domaćeg proizvoda po stanovniku (GDP per capita), i razine plaća. BDP bi se, pojednostavnjeno, mogao objasniti kao iznos dodane vrijednosti koja je u nekoj zemlji stvorena pa podijeljena na broj stanovnika.
Primjer? Najnovija Eurostatova metodologija pokazala je da je godišnji iznos bruto prosječne plaće u Sloveniji 28.765 eura, a u Hrvatskoj 16.169 eura. Dakle, slovenske su plaće 78 posto više od hrvatskih. Ali istodobno je slovenski BDP po stanovniku 63 posto veći od hrvatskoga. Nešto manju razliku pokazuje jedno istraživanje koje uzima u obzir neto plaće. Tu su slovenska primanja oko 50 posto viša od hrvatskih. U tom istraživanju uzeto je 14 zemalja koje su uvele euro. Hrvatska je s 947 eura neto mjesečne plaće na 14. mjestu. Ali je i prema BDP-u na zadnjem, 14. mjestu.
Teško je zamisliti da bi se itko imalo ozbiljan usudio osporiti tvrdnju da je više plaće, pa onda i jaču otpornost na udare inflacije, moguće ostvariti ponajprije dizanjem bruto domaćeg proizvoda. No odmah bi, takva nam je navada, počelo prokazivanje krivaca zašto nam je dodana vrijednost u zemlji tako niska da se sve češće upotrebljava usporedba ‘ono što je Kosovo bilo u Jugoslaviji, to je Hrvatska u EU‘. Nije to nimalo poticajno pa je bolja, a opet istinita, paralela sa županijama: ono što je Ličko-senjska županija u Hrvatskoj, to je ‘županija‘ hrvatsko-zagrebačka u Europskoj uniji.
Na prvu loptu krivci se traže među političarima i u velikim dijelom nesposobnom državnom aparatu. I tu se više nema što mnogo objašnjavati. Međutim, sve se češće može čuti da su za nisku razinu plaća u Hrvatskoj najviše krivi poduzetnici. I to ponajprije vlasnici i menadžeri industrijskih poduzeća. Pa se izvlače usporedbe prema kojima je prihod po radniku multinacionalki tri i više puta veći nego u hrvatskim tvrtkama u istim branšama.
Podaci su točni. Prosječna efikasnost hrvatske industrije prilično je niska. Da, zemlje koje imaju produktivniju i konkurentniju industriju imaju i višu razinu plaća. Jer industrija ima najzdraviji i najveći utjecaj na druge grane nacionalne ekonomije.
Industrija – dežurni krivac
Optuživati vodstva preživjelih industrijskih tvrtki, međutim, zaista nije fer. S obzirom na to koliko se industrija u Hrvatskoj obezvređivala i cipelarila posljednjih 30 – 40 godina, dobro da je ostao i kamen na kamenu. Lakoća rentijerstva u nekretninama, turizmu i financijama odvukla je mnoge dobre kadrove. Žiroračuni industrijskih tvrtki isisavaju se još od pretvorbe. Tek sad kad su se obnovili svi srednjovjekovni dvorci, veće industrijske tvrtke na kapaljku dobivaju sitnež iz fondova EU. Ali sve je to prošlost koja se ne može promijeniti. Rasprava koja počinje s ‘europskim cijenama i hrvatskim plaćama‘ trebala bi poslužiti političkoj i ekonomskoj eliti (ako još, osim u tragovima, postoji) za krajnje jednostavan pristup. Plaće ovise o BDP-u. BDP se najzdravije diže ulaganjem u modernizaciju industrije i njezinim usmjeravanjem na izvoz. Prvi rezultati bili bi mogući već za tri godine.
Samo bi se na to trebalo fokusirati. I svi dijelovi zajednice (političari, državni službenici, sindikatlije, vlasnici neindustrijskih i industrijskih tvrtki…) morali bi odgovoriti na pitanje kako će se angažirati i kako će se žrtvovati u zajedničkom interesu.
Naravno, izgledi su minimalni. Osim ekipe iz industrije, većina bi se odgovora, kad bi se očistili od fraza, mogli svesti na onu: ‘Ništa nije nemoguće ako to drugi treba napraviti‘.