Hrvatska ekonomska politika treba pomoći gospodarstvu da pobijedi na što više natječaja koji će se financirati sredstvima EU. Ali u drugim zemljama članicama! Taj kolač nije 22 milijarde eura, nego 1800 milijardi
Dvadeset dvije milijarde. Dvadeset dvije milijarde. Dvadeset dvije milijarde… Taj će se broj sljedećih tjedana i mjeseci najčešće spominjati u političkom i medijskom prostoru. Naravno, svi znaju o čemu je riječ. To su one čarobne 22 milijarde eura koje je prije nekog vremena iz Bruxellesa 'donio' premijer Andrej Plenković. Riječ je o novcu koji je Hrvatskoj stavljen na raspolaganje u sljedećih sedam godina. Većim dijelom u sklopu sedmogodišnjeg proračuna EU, a manjim dijelom u sklopu fonda za oporavak od posljedica pandemije COVID-19. Vrijeme je donošenja proračuna za 2021., a uz to Vlada treba u sjedište Europske komisije poslati i plan oporavka. Sve vezano uz te 22 milijarde eura 'lakog novca' iz omotnice u koju samo treba zagrabiti.
Bit će to, još jednom, prema svemu sudeći, pogrešan pristup. Hrvatsku neće dugoročno spasiti te famozne 22 milijarde eura. Čak i da ih 100 posto povučemo. Umjesto na samo 22 milijarde fokus bi se morao usmjeriti na 1800 milijardi eura! Koliko je težak ukupni paket poticajnih sredstava EU u sljedećemu sedmogodišnjem razdoblju. To je torta za čiji će se što veći dio boriti mudra i ambiciozna državna vodstva.
Površno i ovisnički
Postoje dva pristupa iskorištavanja sredstava EU. Jedan je površni, ovisnički, defenzivni, bunker-pristup. Smisli bilo kakve projekte koji zadovoljavaju uvjete natječaja (digitalizacija, zeleno...). Povuci novac iz briselske blagajne. Zavrti obnovu dvoraca, asfaltiranje cesta do sela u kojima više nema nikoga, sagradi škole ondje gdje više nema djece, promijeni javnu rasvjetu, obnovi kanalizacijsku mrežu… I to je to. Bez izračuna koliko će investirana sredstva stvarati dodane vrijednosti u sljedećim desetljećima. Važno je 'nabrijati' rast ove i sljedeće godine i povećati, kako se ono kaže, apsorpciju sredstava EU.
Drugi je pristup državnički osmišljeniji. Cilj mora biti usmjeriti što više od 22 milijarde eura u jačanje proizvodnih tvrtki sa sjedištem u Hrvatskoj. Pomoći im da se osposobe za globalnu utakmicu u gostima, na tuđim tržištima unutar EU. Pobjednici neće biti zemlje koje uspiju povući i na bilo što potrošiti osvojeni dio pomoći EU. Prosperirat će države čije će tvrtke u drugim državama dobiti poslove na natječajima koji će se financirati sredstvima iz Bruxellesa.
Dosadašnja iskustva provedenih projekata financiranih sredstvima EU u Hrvatskoj upućuju na zaključak da je bar pola novca potrošeno na kupnju proizvoda ili usluga inozemnih tvrtki. Kupuju se oprema, tehnologije, konzultantske usluge… I od te 22 milijarde eura na europskoj grani na čiji spomen cure sline, bar 11 milijardi samo će proći kroz hrvatski protočni financijski bojler. Opet će naručitelji sumnjivih pobuda pisati natječaje na kojima će se tražiti odvodne cijevi koje se proizvode samo u jednom poduzeću u jednoj susjednoj zemlji. I tu nema mnogo pomoći.
Dakle, da bismo na kraju bili na nuli, hrvatske tvrtke trebale bi na natječajima u drugim zemljama članicama dobiti poslove vrijedne bar 11 milijardi eura. To treba biti cilj koji si postavlja dalekovidna, odgovorna i ambiciozna vlast.
Nasukani brod
Iskreno rečeno, nakon desetljeća nikako ili pogrešno osmišljenog razvoja nacionalnoga gospodarstva teško je nasukani brod odsukati. A kamoli okrenuti u pravom smjeru. Ali jest moguće. Prvi signali koje šalje novi ministar gospodarstva Tomislav Ćorić upućuju na mogućnost da bi se stvari mogle promijeniti. Ćorić govori o tome da fokus trošenja EU sredstava treba s infrastrukturnih projekata prebaciti na projekte koji će ojačati gospodarstvo i poboljšati hrvatski robni izvoz. Spominje sektore (prehrambeni, farmaceutski, ICT), ali govori i o mnogim tvrtkama koje su proizvođači u specifičnim tržišnim nišama. To je, načelno, ispravan smjer promišljanja. Samo ga nije jednostavno provesti. Prije svega, trebat će kvalitetna industrijska vizija pretočena u industrijske politike. Uz gradnju adekvatne institucionalne potporne strukture. Primjerice, uspostava gospodarske diplomacije koja će u finalnim fazama poslova financiranima sredstvima EU u drugim zemljama pritiskati onako kako pritišću sve ambiciozne države za svoje tvrtke koje se ondje natječu.
Dakle, projektni zadatak zapravo je jasan: što veći dio od famozne 22 milijarde eura iskoristiti za osposobljavanje hrvatskih robnih izvoznika da po Europi pobijede na što više tamošnjih natječaja financiranih sredstvima EU. To je put koji može maknuti Hrvatsku sa začelja ljestvice članica EU.