S vremenom se politička stabilnost lako pretvori u uspavanost i neambicioznost u osmišljavanju i provedbi politika vlade kojoj nikakva ozbiljnija konkurencija ne puše za vrat. Monopol je ugodan, ali otupljuje. Vladajućima se učini da mogu raditi ili ne raditi što god žele
U javnosti je gotovo neprimijećeno prošao odgovor novog predsjednika SDP-a Siniše Hajdaša Dončića na novinarsko pitanje zašto ne odgovara na učestale optužbe predsjednika HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Hajdaš Dončić je izjavio: ‘Mene Plenković uopće ne interesira, on govori u prazno. Ma boli me đon za Plenkovića i njegove izjave. On je običan bezveznjak, a ja takvima ne odgovaram. Nastavit ću ga ignorirati.‘
Koliko god izgledalo da će novi čelnik odavno uzdrmane najveće oporbene stranke nastaviti putom svojih prethodnika Davora Bernardića i Peđe Grbina, koji su godinama ulijetali u zamke koje im je postavljao Plenković, Hajdaš je jednu zamku – za sada – izbjegao. Sto se puta pokazalo da stati ispred replike Bašćanske ploče u saborskom hodniku i replicirati premijeru ili kritizirati ovaj ili onaj zakon ne vodi prema većem rejtingu kod birača, no SDP-ovci su uporno guslali istu pjesmu. I jednako bivali poraženi na izborima.
Ako je trenutačna taktika Hajdaša Dončića pokazatelj da bi, uza sve rizike, mogao SDP voditi na drukčiji način, to bi za Hrvatsku, a unutar nje i za ovdašnju poslovnu zajednicu, mogao biti pozitivan trend. Nije pritom riječ o navijanju za promjenu vlasti. HDZ-u, a znalo se to čuti i od pojedinaca u vladajućoj stranci, dobro bi došao ozbiljniji protivnik nego što je to SDP bio proteklih godina.
Čuvari stabilnosti
Premijer Plenković gotovo ne propusti nijedno obraćanje a da ne izrekne rečenicu kako je ‘politička stabilnost preduvjet daljnjeg razvoja Hrvatske‘. Kad političku stabilnost spomenu i međunarodne rejtinške agencije, može se zaključiti da je to tvrdnja koja se ne preispituje. Ali dogme su prihvatljive u religijama. Kad je o politici i ekonomiji riječ, mudro je propitati svaku tvrdnju. Ova je uglavnom točna, ali ne apsolutno i ne na dugi rok. S vremenom se politička stabilnost lako pretvori u uspavanost i neambicioznost u osmišljavanju i provedbi politika vlade kojoj nikakva ozbiljnija konkurencija ne puše za vrat. Monopol je ugodan, ali otupljuje. Vladajućima se učini da mogu raditi što god žele, a da će na svim izborima opet pobjeđivati.
Treba priznati da je politička stabilnost donijela dividende u obliku fondova EU-a (istina, možda bismo ih jednako dobili i da je bilo nestabilnosti u obliku promjena vlada). Politička stabilnost vjerojatno je povećala broj turista jer se nisu postavljale plinske boce na jednu od glavnih ulica u Zagrebu. Ne mogu se zanemariti ni sretna faza u stopi rasta BDP-a i niska razina nezaposlenosti. Ali već se dulje primjećuje samozadovoljstvo čuvara političke stabilnosti. Dovoljno je vidjeti koliko se izbjegava imalo ozbiljnija akcija da se smanje sramotno dugi rokovi za zdravstvene preglede u javnim bolnicama.
Sigurnost u političku stabilnost omogućila je i dugoročno krajnje opasno kupovanje glasova zaposlenih u državnom i javnom sektoru abnormalnim dizanjem plaća. Posljedice se vide sada kada veći dio nagrađenih to uzima kao prošlu priču i traži još veće plaće.
Uljuljkani u monopol
Umjesto da neupitnu trenutačnu političku stabilnost vladajući iskoriste za odlučne poteze, uljuljkani u monopol, više-manje fingiraju reforme. Pa će od silnih najava u stambenom i apartmanskom sektoru na kraju ostati zabrana stanarima da zatvaraju lođe i stavljaju klima-uređaje na pročelja. A samo treba pričekati pa da se vidi da će se popustiti i nastavnicima, koji ne mogu vjerovati da vlada za koju su glasali sada dolazi na ideju da ih se ocjenjuje. O toleriranju korupcije unutar vlade, sve dok se spletom okolnosti neki nesretni ministar ne upeca kao kolateralno prisluškivani prijatelj ‘kontroverznih poduzetnika‘, nema smisla ni govoriti.
Zato bi bilo dobro da se u SDP-u, koji je unatoč svim promašajima začudo ostao glavna oporbena stranka, počne drukčije raditi i da postane ozbiljniji izazivač. Naravno, uz uvjet da aktualno vodstvo uopće želi doći na vlast. U dva zadnja mandata HDZ je dodatno učvrstio kontrolu nad gotovo svim institucijama. Neki iz lijeve koalicije još se sjećaju kako je bilo doći u ministarstvo i ne uspjeti ni nakon tri godine ovladati osnovnim polugama. Ako ipak tinja želja za pobjedom na nekim budućim izborima, već je trebalo raditi na hrabrosti, programu, novim kadrovima i koalicijskom potencijalu.
Izgledi nisu veliki, karte su odavno podijeljene. HDZ, ako se frakcije ne počupaju, kako sada stvari stoje, može još dugo biti ‘čuvar stabilnosti‘. Ali ako je Hajdaš Dončićevo ignoriranje Plenkovićevih navlakuša početak drukčijeg pristupa, sljedeći je korak da se napokon prestane s odavno izlizanim zahtjevima da se u Saboru, po stoti put neuspješno i za oporbu kompromitirajuće, traži glasanje o ostavci Andreja Plenkovića.