Neovisno u kojoj su udruzi, Roglić, Vujnovac, Čermak, Vlahović, Tedeschi, Grgić, Kutić, Ćurković, Matić, Pivac, Mamić, Drk, Tihava, Kamenski, Debeljak i još desetak poduzetnika-lidera morali bi se osobno sastajati bar dvaput na godinu. I promišljati stratešku budućnost Hrvatske
Najnovija previranja u Hrvatskoj udruzi poslodavaca: pripreme za izbor novog vodstva i demonstrativni izlazak tvrtki kao što su Orbico, Adris i Fortenova, velikim su dijelom odraz ukupnih dugogodišnjih međusobnih odnosa vlasnika najvećih domaćih poslovnih sustava.
O detaljima događaja u i oko HUP-a u ovom jubilarnom, 800. broju Lidera, imamo posebnu temu. Na ovom mjestu samo ocjena da bi bilo najbolje da se stvari rješavaju dijalogom unutar HUP-a, ali ako to već nije moguće onda treba vidjeti što je drugo najbolje rješenje. S jedne strane, to bi moglo biti pomlađivanje HUP-ova vodstva, demokratizacija i veća transparentnost djelovanja. S druge strane, i u jednoj Njemačkoj postoji više poslovnih udruga (poslodavačka, industrijska…). A tako je i na razini EU (Businesseurope, CEEP, UNICE).
Konkurencija je iz raja izašla, pa se može dogoditi kvaliteta u kojoj će Glas poduzetnika biti glas mikropoduzetnika i dijela malih, a HUP reprezentativna udruga malog, srednjeg i većeg dijela velikog poduzetništva. A najavljena Udruga industrijalaca, što već odluči biti. Naravno, bude li osnovana.
Rogovi u vreći
Vratimo se raskolu unutar dosadašnjeg HUP-a. Normalno je da su, za hrvatske prilike veliki domaći poduzetnici često poslovno konkurenti. Osim toga, tu je i sudar izraženih osobnosti osnivača. I sve je to razumljivo. Ono što se, međutim, ne može opravdati jest nedostatak minimuma jedinstva i zajedničkog djelovanja. Ponajprije prema politici. Političari uoči izbora od velikih biznismena žicaju lovu, a zauzvrat, kad osvoje vlast, prekomjerno im zagorčavaju život i ne uzvraćaju stvaranjem klime povoljnije za razvoj biznisa. Veliki igrači pojedinačno, tu i tamo, više ili manje uspješno, lobiraju za svoje individualne interese. Ali ih politika, pa i opća javnost, ne doživljavaju kao moćnu, u tom dijelu čvrsto jedinstvenu poslovnu elitu. Koja, kad već među političarima nema vizionara, ima jasnu sliku razvoja zemlje. I uspijeva je nametnuti, čast iznimkama, bezidejnim političarima.
E sad, logično je pitanje tko su ti veliki igrači koji bi se, prema uzoru na poslovne lidere u nekim uspješnim zemljama, neovisno u koju su im udrugu učlanjene tvrtke, trebali bar dvaput na godinu na po dva dana osobno, a ne preko svojih menadžera-izaslanika, naći u nekom hrvatskom poslovnom Davosu.
Moguće polazište nudi Liderova godišnja lista najvećih poslovnih sustava u Hrvatskoj. Na njoj su 82 sustava koja su ostvarila više od milijardu kuna prihoda. Kad se oduzmu tvrtke u stranom vlasništvu (čast mnogim menadžerima koji ih vode, ali ovom prilikom fokus je drugačiji), one u državnom ili raspršenom vlasništvu (Podravka, Končar...), ostaje dvadesetak vlasnički jasno personaliziranih domicilnih grupacija. Pa bi se, prema kriteriju prihoda, na jednom mjestu trebali okupiti sljedeći igrači:
Branko Roglić (Orbico), Pavo Vujnovac (Energija naturalis), Ivan Čermak (ex Crodux), Ante Vlahović (Adris), Emil Tedeschi (Atlantic), Dubravko Grgić (Agram), Silvio Kutić (Infobip), Mile Ćurković (Plodine), Stipo Matić (KING ICT), Tomislav Mamić (Tommy), Ivica Pivac (MI Pivac), Dragutin Drk (Vindija), Marko Pipunić (Žito), Radwan Jukhadar (Medica Intertrade), Ivan Katavić (KTC), Oleg Uskoković (Medika), Bogdan Tihava (Auto Hrvatska), Stjepan Varga (Čakovečki mlinovi), Dragutin Kamenski (Kamgrad), Tomislav Debeljak (DIV), Ivan Ergović (Nexe), Petar Pripuz (C.I.O.S.) i Michael Roland Markota (Alca).
Osnujte 'think tank'!
Istina, ukupan prihod nije optimalan za izbor kluba poslovnih lidera (100 milijuna prihoda u trgovini ili distribuciji lakše je ostvariti nego u npr. industrijskoj proizvodnji), ali uz još deset sektorskih lidera dobio bi se približan odraz strukture hrvatskoga gospodarstva.
Zadnji zajednički pokušaj osobnog sudjelovanja jedne takve ekipe bio je 2011. godine, kad su veliki poduzetnici, njih 40, doslovno preko noći, pod pritiscima iz vlade, morali odustati od podrške mjerama tadašnjega guvernera Željka Rohatinskog. Od tada domaći poduzetnici uglavnom igraju individualno ili posredno putem udruga. Što nije dovoljno.
Odgovor na pitanje što bi trebao biti cilj 'hrvatskog lidersko-poduzetničkog Davosa' traži posebnu razradu. Na ovom mjestu samo jedan primjer. Pobrojena ekipa, ako želi da je se uvažava kao elitu koja osim za svoj interes radi i za interes društva u cjelini, trebala bi izdvojiti sredstva za Hrvatskoj toliko potreban, ali čak i od financijera neovisan 'think tank' koji bi se sustavno bavio promišljanjem budućnosti zemlje. Za početak.