Premijerova izjava ‘trošimo koliko zarađujemo‘ znači da država troši onoliko koliko porezima uzme od realnog sektora. A poreze pak kao određuje sama prema svojim potrebama. Nema konkurencije koja bi za isti porez dala bržu i bolju sigurnosnu i zdravstvenu uslugu ili uslugu vođenja zemljišnih knjiga
Sredinom svibnja u jednom je intervjuu premijer Andrej Plenković kao argument u prilog odgovornog rada svoje vlade izjavio da ‘trošimo koliko uprihodujemo‘. Već u prvi tren ta je izjava zaparala uši. Super je da netko troši koliko je uprihodio. Osim u slučaju kad je to država koja sama određuje koliko će ‘uprihodovati‘. Digneš fiskalne i parafiskalne namete, napuniš blagajnu i onda trošiš.
Ali to nije sve! Prošlu subotu u TV dnevnicima mogla se čuti još radikalnija premijerova izjava. Pravdajući odluku da će povišicu od oko šest posto dobiti svi zaposleni u državnim i javnim službama, kojih ima blizu četvrt milijuna, a što će značiti povećano izdvajanje od nekoliko milijardi kuna, predsjednik Vlade doslovno je rekao:
‘Trošimo koliko zarađujemo!‘
Hajde, ono ‘uprihodujemo‘ još se moglo i razumjeti na formalnopravnoj razini. Jer država ima prihode. Ali tvrditi da država troši ono što je ZARADILA, zaista je neshvatljivo.
Dva smo svijeta različita
Otkada država zarađuje? Zar je prikupljanje poreza zarađivanje? Vlada je čisti monopolist u određivanju kolike stope nameta moramo dati. S druge strane, da bi se govorilo o ‘zarađivanju‘, moralo bi postojati nekakvo tržište da bi se moglo govoriti o zarađenome. No i tu je država čisti monopolist. Nema konkurencije koja bi za isti porez dala bržu i bolju sigurnosnu i zdravstvenu uslugu ili uslugu vođenja zemljišnih knjiga.
Iza premijerove izjave ‘trošimo koliko zarađujemo‘ krije se opasna istina. To što se uoči izbora novcem poreznih obveznika pokušavaju kupiti njihovi glasovi, može u svijesti političara imati dva značenja.
Jedno, prihvatljivije, glasilo bi da su političari na vlasti svjesni štete koju nanose, ali, eto, posao im je takav da su spremni na sve ne bi li maksimirali broj glasova na izborima.
Drugo je, zastrašujuće saznanje da je ekipa u Banskim dvorima zapravo uvjerena kako ne radi ništa loše. Jer troši samo ono što je ‘zaradila‘. Što, s jedne strane, ne iznenađuje ako prvi čovjek Vlade nikad nije radio u realnom sektoru i zapravo ne zna što znači zaraditi na tržištu. Da ima to iskustvo, sigurno se ne bi koristio terminom ‘zarađivanje‘ za prikupljanje poreza.
Dva smo svijeta različita mi iz realnog sektora i zaposleni u javnom sektoru. Tako mora biti, ali problem je kad se pobrkaju lončići. Pa tako, kao nastavak premijerove izjave ‘trošimo koliko zarađujemo‘, neki sindikalni vođe spremno ulaze u nakaradnu logiku pa traže da se plaće u javnom sektoru izjednače s onima u gospodarstvu.
Najprije, treba reći da postoji dio zaposlenih u javnom sektoru koji kao pojedinci zbog rada i rezultata zaslužuju mnogo veća primanja. Ali tražiti generalno izjednačavanje uvredljivo je.
U vrijeme šestogodišnje recesije privatni gospodarski sektor prošao je žestoko restrukturiranje. Drastično se smanjivao broj zaposlenih. Od onih koji su ostali zahtijevala se veća produktivnost. Rast plaća posljednjih godina posljedica je manjka radne snage pa poduzetnici zbog većih plaća manje izdvajaju za razvoj. A mnogi prihvaćaju i manju dobit. Tržište je nemilosrdno.
Manje đaka, više nastavnika
S druge strane, javni sektor uopće se nije restrukturirao. Smanjio se broj djece u školama, na fakultetima... Koliko je zaposlenih ondje dobilo otkaz?
Ako zaposleni u javnom sektoru žele u prosjeku iste plaće kakve su u realnom sektoru, evo, za početak, neka glasni sindikalni vođe pokrenu akciju da se na zaposlenike u javnom sektoru primjenjuje Zakon o radu. Da činovnik u ministarstvu može biti jednako lako ili teško, kako već, otpušten kao i njegov vršnjak u nekoj tvornici. I još neka sindikalisti iznesu inicijativu da, primjera radi, trećina plaće ovisi o zadovoljstvu korisnika usluga.
Bilo bi uzbudljivo pratiti kakve bi šokove to izazvalo.
Naravno, to se neće dogoditi. Pogotovo dok su premijeri stasali kao dio državnoga, od tržišta zaštićenog, aparata. Pa se odlično razumiju sa sindikalistima.
A štrajk u školama koji se nastavlja i nakon premijerova dara od šest posto povišice? To je konstanta ovdašnjega političkog folklora. Pronašao sam među svojim kolumnama od prije četvrt stoljeća jednu koja je bila naslovljena: ‘Prosvjetari – Valentićevi rudari‘. Bila je to paralela s rudarima koje je u Britaniji onomad odlučno slomila Margaret Thatcher. U Hrvatskoj se pokazuje da su učitelji čvršći od rudara. Ili su naši premijeri mekaniji od britanskih.