Racionalnim poslovnim ljudima jasno je da smo još u kapitalizmu koji ima poslovne cikluse koji podrazumijevaju i zimu, a ne vječito proljeće. Osjećaju da ovo monetarno i fiskalno stisni-popusti odugovlačenje koje ima male izglede za uspjeh ništa ne rješava. Plus, šalju se pogrešni signali
U drugoj polovini kolovoza većina poduzetnika i menadžera je opet u radnom modu. Premda je do kraja 2023. ostalo tri mjeseca, ozbiljniji igrači na poslovnoj sceni već razmišljaju o 2024. Najčešće pitanje na koje pokušavaju dokučiti odgovor je hoće li sljedeće godine u Hrvatskoj biti recesije.
Na to će pitanje relevantnih prognoza biti na 15. Liderovoj konferenciji ‘Dan velikih planova‘ (27. rujna, Zagreb). Već sada se može procijeniti da će se raspravljati i o tome je li izgledno meko spuštanje (soft landing), odnosno hoće li se inflacija ispuhivati tako da monetarno dizanje kamatnih stopa ne izazove pad gospodarskih aktivnosti i recesiju.
Naravno da gotovo nitko ne priželjkuje recesiju. Ekipa koja ju je poslovno i osobno uspjela preživjeti prije desetak godina s nelagodom se sjeća gotovo šestogodišnje hrvatske recesije. S druge strane, racionalnim poslovnim ljudima jasno je da smo još u kapitalizmu koji ima poslovne cikluse koji podrazumijevaju i zimu, a ne vječito proljeće. A osjećaju da ovo monetarno i fiskalno stisni-popusti odugovlačenje ne daje dobar temelj za budućnost. Više je riječ o odgađanju nego o rješavanju. Recesija je bolnija, ali ako nije predugačka, korisnija je od petljanja sa soft landingom.
Neuspješna meka spuštanja
Iskustvo kaže da pokušaji mekanog prizemljenja inflacijom zahvaćenih ekonomija uglavnom ne uspijevaju. Izraz je, inače, posuđen iz letačkog svijeta. Pojavio se u vrijeme vožnji balonima kada se nastojalo prizemljiti postupnim ispuštanjem vrućeg zraka iz balona. Analize su pokazale da je jedina uspješna soft landing akcija bila u SAD-u već davne 1994. godine. Nakon toga, meko spuštanje pretvaralo se u tvrđe prizemljenje ili se rješenje prolongiralo nekoliko godina dok je u balonu bilo ‘vrućeg zraka‘.
Aktualne vijesti da se njemačka ekonomija nije uspjela meko prizemljiti nego je tresnula u recesiju u većem dijelu komentara stavljaju se u kontekst slabosti tamošnje industrije temeljene na klasičnoj automobilskoj industriji. Ako je to i točno, prednost ulaska u recesiju je signal da nešto treba mijenjati. Mekano spuštanje dalo bi signal – sve je zapravo u redu, ne treba se previše brinuti, nastavimo po starom. S druge strane, pojednostavnjeno, američka se ekonomija drži korektno, ali, gle čuda, trošenje previše ‘goriva‘ za financiranje kakvog-takvog rasta BDP-a dovelo je do još jučer nezamislivog smanjenja kreditnog rejtinga.
Inzistiranje na pokušajima mekog spuštanja, čak i dok se ne zaroni u recesiju, za mnoge nije nimalo mekano. Sporo rušenje inflacije mnoge skupine građana dovodi u izgubljenu utakmicu u pokušaju da se većim prihodima odupru većim troškovima. Pa se potrošačke navike neočekivano mijenjaju. Primjera radi, dolazak i potrošnja EU turista u Hrvatskoj usprkos ovdašnjem maksimiranju cijena može se objasniti činjenicom da je neka, recimo češka obitelj, shvatila da se štednja u bankama ne isplati, da nema za nekretninu koja je dramatično poskupila, pa je odluka da se onda bar uživa u odmoru, ne pitajući za cijene.
Blago nama zbog izbora
Vratimo li se na makrorazinu, petljanje s ‘vuk sit i ovce na broju‘ pristupom zamagljuje mogućnosti upravljanja oskudnim resursima. U EU-u pogotovo, u nedostatku boljih ideja, u klimatskim promjenama pronađen je novi generator rasta. Još uvijek se ogromne količine izmišljenog novca, što se plaća inflacijom, daju za biznise koji upitno utemeljeno djeluju na ublažavanje klimatskih promjena. Pa ima sve više pretjerivanja i olakog trošenja još uvijek jeftinog novca. Tko se ubaci u taj balon, može očekivati lagane profite. Da je nastupila recesija, racio bi više došao do izražaja.
Kad je o Hrvatskoj riječ, mi smo većinu fiskalnih i monetarnih poluga s veseljem prepustili Bruxellesu i Frankfurtu, pa kreatori ekonomskih politika mogu bez velike odgovornosti samo tumačiti što se događa. Biznis-zajednica ipak nije u tako ugodnoj poziciji. Odgovorni poduzetnici i menadžeri razmjenjuju signale, a oni upućuju na oprez. Inozemne narudžbe padaju, uvjeti koje bankari nude pri refinanciranju kredita sve su nepovoljniji. Mirni mogu biti samo oni sretnici i podobnici koji većinu prihoda ostvaruju s državom. Dok se ne iskoriste sredstva iz nacionalnog programa oporavka i otpornosti, za njih nema zime.
A jedan menadžer koji je imao izlet u politiku jednostavno zaključuje: dok 2024. ne prođu izbori za Sabor i EU parlament, Vlada će svim sredstvima raditi na lebjdenju. A nakon toga? Moguće je i tvrdo prizemljenje.