Prva je zamka što ministri gospodarstva u prosjeku odlaze nakon godinu i pol. Druga, Šušnjar u Vladi nema jakog saveznika. Treća je zamka da će vrijeme trošiti na energetiku, a četvrta da je definiranje budućnosti industrije iznimno složen zadatak
Povećanje udjela industrije u BDP-u jedan je od glavnih ciljeva kojima ću se baviti u ovom resoru – najavio je nakon prve sjednice Vlade novi ministar gospodarstva Ante Šušnjar (DP). Kad se toj izjavi doda najava iz Programa Vlade 2024. – 2028. da će biti donesen ‘Nacionalni plan industrijskog razvoja i poduzetništva‘, nepopravljivi optimisti mogli bi zaključiti da su vladajući napokon shvatili važnost industrije. A time i načina da Hrvatska u srednjem roku dostigne osamdeset posto prosjeka razvijenosti EU-a. Što bi, prema mišljenju Vlade, bila granica nakon koje bi prestalo iseljavanje i počeo brojniji povratak odbjegloga nacionalnog radnog korpusa.
S optimizmom, nažalost, valja biti oprezan. Prvo, opet je izostalo imenovanje jakog i utjecajnog potpredsjednika Vlade za gospodarstvo. A Šušnjar sâm teško može imati prevelik utjecaj kod premijera Andreja Plenkovića. Drugo, vijek trajanja ministra gospodarstva u Hrvatskoj u prosjeku je samo godinu i pol. Treće, energetika se nije odvojila od ostatka gospodarstva, pa će se i Šušnjar u Ministarstvu naći pod sirenskim zovom energetike, a nauštrb industrije.
Nepametna specijalizacija
Kad bi se dogodilo čudo pa Šušnjar ostane ministar četiri godine, dobije premijerovu potporu i uspije se baviti industrijom, ostaje četvrta zamka. Pronaći odgovor kako povećati udio industrije u hrvatskom BDP-u iznimno je zahtjevan projekt. Ako se ozbiljno uzme da se želi donijeti nacionalni plan industrijskog razvoja, ostaje nejasno je li 2027., koja se spominje u Programu Vlade, rok do kojega će se plan donijeti ili se nacionalni plan industrijskog razvoja namjerava realizirati u rekordne dvije i pol godine.
Možda bi ipak bilo bolje da se na industriji budućnosti radi dvije i pol godine.
Bilo bi beskorisno, pa i štetno, na brzinu sklepati kopiju postojeće pametne specijalizacije, kojoj je prioritet čak sedam djelatnosti. Išlo se linijom nezamjeranja, pa su prioritetima proglašene gotovo sve prerađivačke djelatnosti (osim metalske, koja možda ima najveći potencijal). Čak su se ubacili i uporni ICT-ovci, ne bi li lakše do EU sredstava.
Kad je već u osmišljavanju industrijskog razdoblja izgubljeno trideset godina, još dvije i pol godine neće biti presudne. Ovdašnji poduzetnici i menadžeri u industriji preživjeli su četvrt stoljeća šikaniranja, pa bi izdržali i do kraja 2027. godine. Najprije bi trebalo dubinski snimiti potencijal hrvatske industrije. Ali ne samo na temelju Eurostatovih podataka. Najmanje dvadeset istraživača trebalo bi bar šest mjeseci krstariti svim dijelovima Hrvatske. Upoznati se s bar dvjesto najvećih industrijskih tvrtki. I s još toliko manjih, a potencijalno rastućih igrača. Snimiti njihove potencijale. Vidjeti planove postojećih domaćih vlasnika i procijeniti posljedice generacijske tranzicije, koja je u tijeku. Usporedno uzeti u obzir da je možda i pedeset posto industrijskih kapaciteta u stranome vlasništvu. Koliko je to korisno, mogu svjedočiti Liderovi reporteri koji takvo što rade svakih pet godina.
Domaći potencijali
Istodobno s istraživanjem domaćih potencijala dvadesetak drugih stručnjaka moralo bi raditi na scenarijima razvoja svjetske industrije. Procijeniti hoće li deglobalizacija potrajati, pa baciti najjače karte na prilike u skraćivanju europskih dobavnih lanaca. Pa se onda mečiranjem domaćih potencijala i svjetskih trendova detektiraju tržišne niše u kojima bi hrvatski igrači imali priliku ostvariti toliko prizivanu, na tržištu ostvarivu visoku dodanu vrijednost. Koja omogućuje visoke plaće i ublažavanje demografske katastrofe.
Onda je tu i detektiranje domaćih industrijalaca koji imaju potencijal preuzimati tvrtke u dijelovima bivše države (‘regionu‘) ili, još bolje, u regiji srednje Europe (proširena Austro-Ugarska). Onda treba odlučiti ima li smisla kladiti se (i posebno poticati) jednu do dvije već razvijene industrijske grane, stati iza pet--šest dokazanih industrijskih grupa ili možda prepoznati grozd startupova. Možda bi se pokazalo da za najpoželjnije scenarije nedostaju vrlo jake investicijske banke. Pa vidjeti kako da ambiciozne planove prate, primjerice, HBOR i HPB.
To je samo dio slojeva koje bi trebalo napraviti prije konačne verzije plana industrijskog razvoja. Ali prvi je preduvjet glasovita politička volja. Izostane li, a EK bude tražio plan razvoja hrvatske industrije kao preduvjet za laki novac iz EU fondova, prema starom receptu naručit će se dokument od neke inozemne institucije. Ekipe imaju copy-paste rješenja. Skupa su, općenita, politički nerizična i uglavnom beskorisna. Ali prolaze kod briselske birokracije.