Umjesto floskula s jedne i zahtjeva za ostavkama s druge strane, treba postaviti cilj da broj stanovnika u Hrvatskoj ne smije pasti ispod npr. 3,7 milijuna ljudi i da prosječna starost ne prijeđe 43 godine. Pa da vidimo tko nudi bolje rješenje. Naravno, to traži intelektualni napor
Tjednima je javnost u Hrvatskoj s nestrpljenjem očekivala rezultate popisa stanovništva. Onda je napokon obznanjeno da nas ima 3,88 milijuna i da nas je u deset godina manje za oko 400 tisuća. Tjedan dana nakon objave rezultati popisa i demografija svima su se popeli na vrh glave. Javnost je s olakšanjem dočekala premještanje fokusa na aferu ekspresnoga državnog saniranja državnog stana oštećenog u potresu u kojemu s obitelji živi Zvonimir Frka Petešić, najbliži suradnik premijera Andreja Plenkovića.
Brzo splašnjavanje zanimanja za dramatičan pad broja stanovnika Hrvatske je očekivano. Nema ozbiljne teme koja traži dozu intelektualnog napora da će ovdje biti u fokusu dulje od par dana.
Uobičajeni folklor
Vladajući HDZ-ovci išli su relativizirati stvari: 'To su dugoročni demografski trendovi' (A. Plenković), 'Treba to analizirati' (I. Kovač), 'Moj djed imao je 11 djece, ja imam manje…' (B. Bačić)… Opozicionari su rutinski u Saboru stali pred onu repliku Bašćanske ploče i izdeklamirali uobičajene zahtjeve za ostavkom vladajućih. Salonski revolucionari na društvenim mrežama dali su dvije-tri osuđujuće rečenice u stilu 'jesam vam rekao' i to je bilo to. Ostali se nisu ni javljali.
Kad je o mogućim rješenjima riječ, zahtjevi za smjenu HDZ-a s vlasti su legitimni. Samo, na način na koji ovdašnja opozicija djeluje, to je teško izvedivo. Višekratno se pokazalo da pristup 'mi bismo to bolje radili' ne pali kod onih koji ne izlaze na izbore, a možda bi glasali za uvjerljivije opozicijske stranke. Oni traže inovativnost i veću uvjerljivost izazivača.
Ostaje, dakle, vidjeti znaju li možda vladajući kako zaustaviti demografsko propadanje, ali eto, nisu se stigli pokrenuti. Logično je pogledati u temeljni dokument Plenkovićeve vlade, u Nacionalnu razvojnu strategiju 2030. Među strateškim ciljevima, na šestom mjestu je cilj 'demografske revitalizacije i bolji položaj obitelji'. Super! Nažalost, i taj dio temeljnog dokumenta zemlje bolje je ne čitati. Nižu se deseci općih konstatacija i obećanja. Za ilustraciju: 'Zbog toga je opće poboljšanje životnog standarda i gospodarski rast koji obiteljima pruža osjećaj financijske stabilnosti i povjerenja u dostupnost budućih životnih prilika jedna od najboljih demografskih mjera.'
Ni riječi o tome jesu li nepotizam i korupcija možda bar dijelom razlog iseljavanja mladih. Nevjerojatno, ali na četiri stranice nema ni riječi o doseljavanju potrebne radne snage iz drugih dijelova svijeta. Autori se 'ne bi šteli zameriti' onima iz Bruxellesa. Oni nam šalju novac, a da im mi mažnjavamo kvalitetne doseljenike. Pa ne bi bilo pristojno. Sve nade se, vjerovali ili ne, polažu u povratak dijela od tri milijuna ljudi iz predtranzicijske dijaspore. U tom smislu predviđeni su i tečajevi hrvatskog jezika.
Narodi izumiru, zar ne?
Pustimo li sad poziciju ili opoziciju, hajdemo hladno pogledati koji bi bili mogući pristupi. Prvi je – ne činiti ništa ozbiljno. Pustiti prirodnoj selekciji da učini svoje. Povijest je puna primjera naroda koji su izumrli. Alternativni bi pristup mogao biti da se, recimo, procijeni da za funkcioniranje države broj stanovnika ne smije pasti ispod 3,7 milijuna. I da prosječna starosna dob ne smije biti viša od 43 godine. Onda se, prema tako zadanim KPI-jevima, razigravaju scenariji kako to postići.
Pa se pokaže da je u pravu demograf koji procjenjuje da je potreban uvoz 300 tisuća mladih, radno sposobnih ljudi. Onda se radi mapa zemalja iz kojih bi bilo najbolje uvesti te ljude. Pa se u tim zemljama otvore predstavništva (najbolje angažirati privatne specijalizirane tvrtke, koje se financijski motivira da na godinu dovedu toliko i toliko ljudi). Dovođenje radnika postaje važnije od dovođenja turista.
Možda ozbiljne projekcije pokažu da se može i s uvozom 150 tisuća, ako se drugim mjerama npr. potakne industrija zasnovana na robotici. Koja stvara dovoljnu dodanu vrijednost da se mirovinski, zdravstveni i drugi proračunski sustavi ne uruše. To je, naravno, ozbiljan posao koji traži postojanje ozbiljnih institucija i liderske karakteristike političkih vođa.
Za sada jedini koji se ozbiljno brinu o demografiji su poslodavci. Primjerice, metalci iz Međimurja, koji vrlo dobro menadžeriraju dotok radne snage iz Nepala. Ali njihove su mogućnosti ograničene. Na razini države i zajednice izgledniji je nastavak politike poticanja izumiranja.