Odmah na početku, kad je riječ o deset godina hrvatskog članstva u Europskoj uniji, kad se sve uzme u obzir, dobro je što smo te 2013. napokon ušli u europsku zajednicu država. Od svih mogućih rješenja to je bilo najbolje ili, tko tako hoće, najmanje loše. Jesu li rezultati ‘sjajni‘, kako tvrdi premijer Andrej Plenković, ili manje sjajni, o tome u ovome broju Lidera, u rubrici ‘Vijesti i konteksti‘, imamo posebnu analizu. Koja ipak ide malo dublje od onoga što je vlast prigodničarski servirala.
Na ovome mjestu, prigodno, promišljanje o sljedećih deset godina Hrvatske u EU-u. Prema svemu sudeći, ne treba očekivati korjenitu nadogradnju dosadašnjem konceptu. Vladajuća elita (a ni oporbena se, zapravo, mnogo ne razlikuje) ostat će u dvodimenzionalnom svijetu. Jedna je dimenzija preuzimanje najčešće birokratski sročenih preporuka, direktiva i zakona produciranih u Bruxellesu i nastojanje da se opet, najčešće birokratski, mogu staviti kvačice jesu li neki zakon ili uredba doneseni. Druga je dimenzija maksimiranje iznosa novca koji se iz EU fondova u nekom roku može povući i potrošiti. Treće dimenzije, vertikale u kojoj bi se na EU temeljima gradilo nešto originalno, pametno, hrabro, čestito i ambiciozno, nema na vidiku.
Činovnici nisu vizionari
Baš nekako uoči 1. srpnja (na taj dan, osim što je 2013. Hrvatska postala 28. članica EU-a, nekoliko godina prije, 2009., tadašnji je premijer Ivo Sanader dao nikada do kraja razjašnjenu ostavku) iz ureda aktualnog premijera činovnicima je vraćen na doradu još jedan u nizu pokušaja pisanja demografske strategije. Iz Banskih dvora činovnicima je poručeno da je riječ o ‘neambicioznom dokumentu, anemičnoj viziji u kojoj nema ništa udarno novo‘. A baš istim riječima moglo bi se opisati ono što premijer Plenković na desetu godišnjicu članstva u EU-u nudi javnosti kao strategiju za sljedeće razdoblje. U predizborni rječnik uvodi ‘tri piste‘: digitalnu transformaciju, održivi razvoj i demografsku revitalizaciju. Ocjena? Neambiciozno, anemično i ništa udarno novo.
Pravi lideri, koji nisu samo menadžeri nego i vizionarski poduzetni, ne tjeraju nižerangirane činovnike da smišljaju inovativne strategije. Ante Marković ili Željko Rohatinski sami su imali ideju što žele napraviti. Prvi u slamanju hiperinflacije 1989., a drugi u spašavanju bankovnog sustava uoči i u vrijeme globalne krize 2008. godine. Suradnici su im služili za razradu i provođenje. Uvođenje eura, ulazak u šengenski prostor ili najnoviji cilj da Hrvatska postane članica OECD-a potpadaju pod horizontalu. Vertikala je nešto sasvim drugo. Kad je o gospodarstvu riječ, onda je to odabir grane ili vrste aktivnosti koja će biti apsolutni prioritet. I koja će za nekoliko godina dovesti do rasta većeg od godinama prirodnog (poduzimalo se nešto ili ne) – od oko tri posto na godinu.
Personalno, kružno i integrirano
A s kojim gospodarskim prioritetima u drugo desetljeće članstva u EU-u ulazi aktualna hrvatska vlada? Možda je najbolja ilustracija čak sedam prioritetnih područja takozvane pametne specijalizacije. Hrvatski su prioriteti (isprika, ali važno je navesti od riječi do riječi) personalna briga o zdravlju, pametna i čista energija, pametni i zeleni transport, sigurnost i dvojna namjena – svijest, prevencija, odgovor, sanacija; održiva i kružna hrana, prilagođeni i integrirani proizvodi od drva te digitalni proizvodi i platforme. Pa kad se to integrira s ‘tri piste‘ (digitalna transformacija + održivi razvoj + demografska revitalizacija), ako netko može predočiti o čemu je tu riječ, svaka mu čast.
Postavlja se pitanje zašto ova vladajuća elita, a i prethodne, ne smisli nešto smislenije. Jedna je mogućnost da naše elite nisu svjesne da uz horizontalu postoji i vertikala. Druga je mogućnost da su svjesne da bi trebalo smisliti nešto više od prepisivanja EU pravila i povlačenja novca iz EU fondova, ali znaju da za to nemaju dovoljan intelektualni kapacitet. A treća je varijanta da su svjesne i da čak imaju kapacitet, ali oportunistički izbjegavaju biti ambiciozne. Ako ne postaviš neke ambiciozne, zahtjevne ciljeve, nitko te neće kontrolirati jesi li ih ispunio ili nisi. Sve u svemu, 1. srpnja 2023. bio je samo prigodni datum. Nakon njega ništa se bitno neće promijeniti u hrvatskom EU članstvu. Najveća je prigodna reforma da je Vlada napokon pobijedila u ograničavanju rada nedjeljom. I to tek kad većini trgovaca, u nedostatku radne snage, to zapravo i odgovara.