Pokazuje se da u stručnim službama po ministarstvima ima ljudi koji ne pristaju bespogovorno slušati pretpostavljenog ministra ili državne tajnike. Upozoravaju, usmeno, ali i pismeno, kad ih se tjera na poteze koji su protuzakoniti ili protivni podzakonskim pravilima
Da je u Ukrajini od subote do danas i počeo treći svjetski rat, to javnosti u Hrvatskoj ne bi bilo bitno. Jedva da bi bio i primijećen. Jer, u subotu ujutro istražitelji su u Međimurju posjetili kuću ministra Darka Horvata i odvezli ga u Zagreb, zadnja postaja Remetinec. Sumnja: odobravao je kao ministar gospodarstva potpore tvrtkama koje nisu zadovoljile kriterije.
Osim toga, u javnost su puštene vijesti da su na meti DORH-a potpredsjednik Vlade Boris Milošević i ministar Josip Aladrović. Prvi zato što je također poticao na davanje potpora tvrtkama koje bodovanjem nisu prošle prag, a drugi da je dostavom pitanja omogućio prijateljima s nogometa da dobiju maksimalan broj bodova na testiranju znanja za radno mjesto u HZMO-u.
Kad se stvori musaka od uhićenja ministra, najave prijevremenih izbora, rekonstrukcije Vlade i neizvjesnosti tko će biti novi ministar, kolektivni Pavlovljev refleks eliminira sve druge događaje. Dobro, autobus mrtvih na dan od bolesti COVID-19 i s njom već neko vrijeme nije vijest koja bi uzbudila ovdašnju javnost. Ali frka oko ministra sasvim je ugasila i paniku zbog inflacije. Koga briga za inflaciju kad je tu politički cirkus!
Nepercipirana obećavajuća pojava
Kriza Vlade kvantitativno se jako prati. Ali, po običaju, kvalitativno površno. Pa je tako u općem beznađu ostala nepercipirana jedna, treba se nadati, obećavajuća pojava. Pokazuje se da u stručnim službama po ministarstvima ima ljudi koji ne pristaju bespogovorno slušati pretpostavljenog ministra ili državne tajnike. Upozoravaju, usmeno, ali i pismeno, kad ih se tjera na poteze koji su protuzakoniti ili protiv nekih podzakonskih pravila.
Nije tu riječ samo o zviždačima nego i o osobama unutar državnog aparata koje se ne može optužiti da su 'pukle' ili da rade prema nečijem nagovoru. Koje sasvim smireno štite sebe i pokušavaju zaštititi integritet institucije u kojoj rade. Jer im je jasno da im u slučaju frke neće proći obrana 'izvršavali smo naređenja'. A jasno im je da će se 'oni gore' pokušavati vaditi na argument 'samo sam potpisivao što su mi donijeli'.
Logično se postavlja pitanje zašto vodstva po ministarstvima i agencijama, sklona pogodovanjima raznih vrsta, ne lociraju takve remetilačke kadrove i, kad ih već ne mogu otpustiti, bar da ih maknu s osjetljivih predmeta i natječaja. E, tu se javlja 'kvaka 22'. Tijekom (većinom) HDZ-ove vladavine po ministarstvima je 'uhljebljen' golem broj prijatelja, rođaka ili stranačkih podobnika. Ti niti su sposobni nešto ozbiljnije raditi niti to žele. Pa je, prema upućenima u dramatično loše stanje u državnom aparatu, vodstvu ostalo da se osloni na onih 20 posto koji nemaju mecene ili ih imaju, ali ipak žele graditi karijeru javnog službenika. Ti rade, ali se više ne daju zafrkavati. I nisu poslušnici koji bi umjesto šefova pakirali trenirke, tenisice, pidžame i knjige mekog uveza (tvrdi uvez nije dopušten) za boravak u 'hotelu Remetinec'. Opasnost od revizije, koja se spominje u njihovim svjedočenjima, važan je poticaj da se ne podlegne pritiscima.
Što jest, a što nije dopušteno?
Umjesto uobičajenoga površnog praćenja takvih situacija (u ovom broju Lidera imamo popis 50 političara koji su se našli u gabuli u kakvoj je trenutačno ministar Horvat) bilo bi dobro uočiti još jedan važan sloj. Javnost, kapaciteta rješenja 'katran i perje', trebala bi pokušati odgovoriti na pitanje gdje je granica između prihvatljivog lobiranja i pritiska na državni aparat, s jedne strane, i zloporabe položaja i ovlasti, s druge strane.
Uzmimo za primjer poduzetnika iz, kako se to zna reći, provincije. Želi investirati. Treba dobiti tristo dozvola. Sve ih je uredno i u skladu s pravilima odavno poslao. Za deset ključnih ne dobiva 'ni pismo ni razglednicu'. Bezbroj je puta zvao u ministarstva, 'šetali' su ga od nemila do nedraga, uglavnom ga nisu htjeli primiti (strah od Remetinca sad je mnogima u aparatu postao super izlika da odbijaju bilo kakav kontakt sa strankama). Kredit u banci se paca, kandidati za rad u novom pogonu gube strpljenje i odlaze u Irsku, inozemni konkurenti uzimaju tržište…
Smije li, dakle, taj poduzetnik tražiti od saborskog zastupnika iz svoje izborne jedinice da se 'u Zagrebu' zauzme za investiciju? Smije li saborski zastupnik zvati ministra ili državnog tajnika i pitati u kojoj je fazi predmet? Smije li izraziti nezadovoljstvo stranačkom vrhu? Je li to zloporaba položaja? Ista pitanja vrijede i u slučaju da se lobiranja prihvate gradonačelnik ili načelnik neke općine.
Kad bi javnost, opća, znanstvena i politička, imala želju i volju da se zadubi u finese političkog i ekonomskog života kakav je u stvarnosti, kad bi se dogovorila o tome što jest, a što nije dopušteno, bio bi to konstruktivan korak naprijed. Ovako, svjedočimo još jednoj prizemnoj i mnogo puta viđenoj sapunici.