Komentari
StoryEditor

Što bi oporba, osim kritiziranja HDZ-a, morala raditi

13. Listopad 2022.
SDP, Peđa Grbinfoto Ratko Mavar

Fokus na 50 posto onih koji ne izlaze na izbore, pisanje ozbiljna ekonomskog programa i detaljna analiza kadrova u sto najvažnijih državnih institucija minimum je inovacija žele li oporbenjaci zaista pobijediti

Kad bi postojao pisani kodeks pisaca kolumni, jedno od načela bilo bi da se treba suzdržavati od pisanja u prvom licu. Katkad, međutim, teško je ne prekršiti to pravilo.

Nakon nekoliko ‘Ekonomalija‘ u kojima je bilo kritika na račun oporbenih lidera i njihovih uvijek istih, rutinskih izjava protiv HDZ-a ispred replike Bašćanske ploče u saborskom hodniku, stiglo je nekoliko sličnih reakcija iz različitih oporbenih stranaka: ‘A što bi ti radio da si na našemu mjestu?‘ Pitanje je na mjestu. Odgovorni kolumnisti trebaju osim kritike ponuditi i rješenja.

Pogled u ogledalo

Dakle, da sam čelnik ili član užeg vodstva neke oporbene stranke, najprije bih se pogledao u ogledalo i tražio od sama sebe iskren odgovor: ‘Želiš li zbilja biti među pobjednicima na parlamentarnim izborima i sudjelovati u preuzimanju i obnašanju vlasti u Hrvatskoj?‘ Nekomu to pitanje može izgledati glupo jer je pretpostavka da svaki oporbeni političar želi pobijediti i postati vlast. Međutim, stvari nisu tako jednostavne.

Rijetko kao novinar idem na političke skupove, ali zanimljivi su oni poslijeizborni. Tako se sjećam euforične atmosfere HDZ-ovaca u siječnju 2007. nakon pobjede i sastavljanja koalicije 2008. Oduševljenje iznenadnom pobjedom ispunilo je dvorane i hodnike Muzeja Mimara. Nakon velikih afera ostali su na vlasti.

Sasvim je drukčija bila atmosfera u Muzeju suvremene umjetnosti 2011. nakon očekivane pobjede Kukuriku koalicije. Umjesto širokih osmijeha, zagrljaja i veselja u očima pobjednika mogao se naslutiti strah. Premda je udružena ljevica tada čak imala i korektan ‘Plan 21‘, pobjednici su bili svjesni da ulaze u osinje gnijezdo i da ih čeka teška borba s aparatom poraženog HDZ-a.

Sad će neki reći da nije tako strašno doći na vlast iz dugogodišnjega oporbenog izgnanstva. Evo, gradonačelnik Ivica Puljak u Splitu se solidno snalazi, a ni Zagreb pod Tomislavom Tomaševićem i ekipom nije bankrotirao. Točno. Ali vladanje gradovima, pa i najvećima, lagan je posao u usporedbi s izazovima na državnoj razini. Ondje su ulozi veći, igrači umreženiji, a institucije koje bi trebalo reformirati deseterostruko brojnije. Počevši od ‘službi‘… Zato oporbenjak treba sâm sebi priznati nije li ipak ugodnije i dalje biti u oporbenoj hladovini.

Ako ipak prevlada natjecateljski duh i želja za vladanjem, pardon, služenjem javnom interesu (provokacija HSS-ova Krešimira Beljaka ponukala je SDP-ova Peđu Grbina da se i on deklarira kao kandidat za premijera), onda se kandidati i njihove stranke trebaju zaista uozbiljiti i pokušati raditi drukčije od onoga što ih je dokazano vodilo u gubljenje izbora.

Fokusiranje na apstinente

Primjer? Pa evo, zašto napokon ne naručiti ozbiljno istraživanje o strukturi i razlozima pedeset posto političkih apstinenata, onih koji ne izlaze na izbore? Trošak nije ni sto tisuća kuna, a rezultati bi bili dobra osnova za dvogodišnje prašinarenje od vrata do vrata onih koji ne glasaju. Umjesto uvijek zapravo nepotrebne iste borbe za vjerne glasače, zašto kao cilj ne postaviti da bar svaki deseti apstinent, kojega su ekipe oporbenih stranaka na terenu detektirale i osobno upoznale, na kraju izađe na biralište?

Preuzimanje vlasti u gradovima lagan je posao u usporedbi s izazovima na državnoj razini. Ondje su ulozi veći, igrači umreženiji, a institucije koje bi trebalo reformirati deseterostruko brojnije. Zato oporbenjak treba sâm sebi priznati nije li ipak ugodnije i dalje biti u oporbenoj hladovini

Naravno, u akciji ‘od vrata do vrata‘ treba biti uvjerljiv. Za to treba kvalitetan program preveden na jezik običnoga neodlučnoga glasača. Da bi se do toga došlo, oporbena stranka trebala bi imati dva tima, crni i bijeli. Crni bi se bavio onim što oporba jedino i radi – reagirao bi na afere povezane s ekipom na vlasti. Bijeli bi tim bio odvojen od gubljenja te vrste energije i bavio bi se ciljevima i načinima djelovanja ako se osvoji vlast.

Osim akviziterskog posla s neodlučnim glasačima, drugi važan pripremni posao moralo bi biti detaljno snimanje stanja u, recimo, sto najvažnijih državnih institucija. Ima li ondje pojedinaca koji nisu ‘umočeni‘ i koji bi bili konstruktivni? Ima li oporba u svojim redovima ili među simpatizerima voljne kadrove da preuzmu te institucije? Krajnje je to težak posao. Pokazuje to i primjer Zagreba, gdje tri ključna ‘ministarstva‘ i dalje drže naslijeđeni pročelnici. Nitko kvalitetan neće na njihova mjesta.

Onda je tu pitanje treba li odmah posmjenjivati stotinjak šefova institucija s putrom na glavi, pa i po cijenu da ih sud nakon godinu-dvije vrati na posao. To bi mogao biti trošak za porezne obveznike, ali vrlo vjerojatno mnogo manji nego da dio stare ekipe (ne treba generalizirati) baca klipove pod noge novopridošlima. Politička odluka, politički rizik. A oporbeni ministri koji su zadnji put imali priliku obnašati vlast svjedočit će da su bili nemoćni u srazu s naslijeđenim aparatom, ili barem većim njegovim dijelom.

Sasvim sigurno da oni koji državni aparat poznaju iznutra mogu imati još ideja koje nisu uobičajeni predizborni folklor. U svakom slučaju, igrati samo na kartu ‘glasajte za nas, mi smo pošteniji od njih‘ jamstvo je još jednog poraza. Izazivači moraju biti inovativni. 

01. veljača 2023 13:21