Možda vam je promaknulo izlaganje glavnog tajnika vodeće političke stranke, koji je najavio novu politiku ekonomske sigurnosti zemlje. Ona je, prema Hini, fokusirana na dva stupa: 'stratešku autonomnost i stratešku nužnost'. Autonomnost se odnosi na postizanje da se gospodarstvo ne oslanja pretjerano na druge zemlje. A strateška je nužnost proširenje područja na kojima je domaća proizvodnja prijeko potrebna industrijskim strukturama drugih država. 'Autonomija znači razumijevati naše točke zagušenja i njihovo ispravljanje (...), nužnost znači osiguravanje točki zagušenja ostalih', rekao je glavni tajnik.
Ako vam je sve ovo čudno, pa i nevjerojatno, radari vam dobro rade. To nisu riječi Krunoslava Katičića, glavnog tajnika vladajuće stranke u Hrvatskoj (HDZ). Izrekao ih je Akira Amari, glavni tajnik u Japanu vladajuće Liberalno-demokratske stranke (LDP).
Japanci pojma nemaju
I dok Japanci pod dojmom promijenjene ekonomske doktrine u susjednoj Kini promišljaju o različitim scenarijima, u Hrvatskoj politici panike nema. Sve je jednostavno, 'digitalno i zeleno' – i to je to. Mazni lovu iz fondova EU i sve će biti super. Naravno, uz prihvaćanje eura i ulaska u šengensku sigurnosnu zonu.
Nama je dovoljna vizija zapisana u zbrda-zdola sklepanoj Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030., u kojoj lijepo piše, da se podsjetimo: 'Hrvatska u 2030. godini konkurentna je zemlja razvijenih potencijala i jednakih prilika za sve, kreativna zemlja inovativnoga gospodarstva i prepoznatljivog identiteta i kulture te sigurna i otporna zemlja kvalitetnih životnih uvjeta i očuvanih prirodnih resursa.'
Naravno, ne znači da je japanska nova ekonomska politika automatski primjenjiva u Hrvatskoj. Ali svakako bi trebalo napraviti inventuru za, ne dogodio se, loš scenarij ekonomske faze budućnosti svijeta. Nažalost, to je ozbiljan i kompliciran posao za koji Hrvatska nema ni formalni institucionalni kapacitet jer je Zavod za razvoj odavno ukinut.
Trebalo bi napraviti detaljnu bilancu koliko je Hrvatska samodovoljna u strateškim potrebama. Prije svega u hrani i energiji, a onda i u najvažnijim sekundarnim potrebama. Fragmenti postoje, ali cjelovite analize nema. Očekivalo bi se da rezultati ne bi bili blistavi. Mala i otvorena ekonomija, kako joj vole tepati pripadnici nekih ekonomskih škola, i ne može biti samodovoljna onoliko koliko to mogu biti velike ekonomije poput SAD-a ili Kine. Ali kad se to jednom osvijesti i dovoljno puta iznese, ostaje drugi dio japanske nove politike. Koliko je hrvatsko gospodarstvo strateški nužno drugim zemljama?
Drugim riječima, što je to što ekonomijama drugih zemalja strateški treba, a Hrvatska d. d. ima na lageru? Dolazimo, naravno, do izvoznika i njihova izvoza. Nažalost, oni su u debeloj manjini. Od oko 120.000 aktivnih tvrtki u Hrvatskoj, gotovo 100.000 ne bilježi ni kunu izvoza. Svaki je izvoz super, ali najdragocjeniji je onaj bez kojega drugi ni u velikoj krizi i pod općim protekcionističkim mjerama ne mogu. Ako ništa drugo, za početak bi trebalo podijeliti izvozne proizvode i potencijale prema stupnju međunarodne nužnosti. Bila bi to dobra osnova za formuliranje nove industrijske strategije.
Turizam ili uzgoj ribe?
Šteta je što u ovom trenutku u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna proizvodnja čipova. Nažalost, čipovi se izrađuju u Kini i na Tajvanu. Za pokretanje takve proizvodnje početna je investicija oko pet milijardi dolara.
Primjer razgraničenja? Uzmimo Jadran. Pitanje je je li u kriznim vremenima nekoj drugoj zemlji, za potrebe njezinih stanovnika, strateški nužno ljetovanje na Jadranu. Ali tijekom mogućih nestašica hrane ribe uzgojene diljem Jadrana postaju poželjno sredstvo za trampu.
Je li to povratak na plansku ekonomiju? Naravno da nije. U odgovornim zemljama kao što je Japan postoje soft mehanizmi usklađivanja nacionalnih interesa i autonomnosti ekonomskih subjekata, tvrtki pogonjenih prirodnom željom za maksimiranjem profita.
Horizontalnim mjerama država treba olakšavati poslovanje svakom legalnom biznisu u zemlji. Ali kad je o strateškim opredjeljenjima riječ, za to postoje posebne politike. Ako ih zagovara japanska liberalna stranka, onda to vjerojatno nije u suprotnosti s osnovama suvremenoga kapitalizma.
Promišljanje o budućnosti u terminima strateške autonomnosti, a pogotovo strateške nužnosti, traži znatan intelektualni i stručni napor. Zato su izgledi da se krene tim putom mali. I kod vladajućih i kod oporbenih stranaka. Ipak je to ekonomsko razmišljanje iz druge dimenzije.