U Hrvatskoj ima 60.000 poduzetnika?

Kolege iz Jutarnjeg lista objavili su atraktivnu temu o bivšim političarima koji su osnovali tvrtke i ušli u biznis. Spomenuli su, među ostalim, Kolindu Grabar-Kitarović, Zdravka Marića, Milijana Brkića i Tomislava Tolušića. Medijski atraktivna priča o ex političarima novim poduzetnicima dobar je povod za jednostavno pitanje: Koliko u Hrvatskoj ima poduzetnika?

Novinarski pokušaj da se pronađe analiza ili znanstveni rad koliko bi se ukupno fizičkih osoba moglo podvesti pod pojam poduzetnika nije urodio plodom. Fragmenata ima. CEPOR je prije nekoliko godina za potrebe teme o generacijskoj tranziciji došao do podatka da u Hrvatskoj ima oko 17.000 osnivača tvrtki starijih od 55 godina. Istraživanje Global Entrepreneurship Monitor (GEM) na uzorku od 2000 ispitanika zaključilo je da je u poduzetništvu 13,2 posto ispitanih. Ispada da se od početka tranzicije u kapitalizam cjelovitim, dubinskim pristupom nitko nije bavio. A podatak bi bio vrlo koristan za politike prema gospodarstvu. Jer poduzetnici, definirani kao osobe koje spajaju poslovne ideje, kapital i ljude, uvelike su zaslužni ili krivi za stvaranje dodane vrijednosti, punjenje državne blagajne i stopu rasta/pada BDP-a.

Kruške i jabuke

Kad bi se broj poduzetnika temeljio na registriranom broju poslovnih subjekata, ispalo bi da u Hrvatskoj ima čak gotovo 600.000 poduzetnika. Do tog bi se broja došlo zbrajanjem 330.000 registriranih poslovnih subjekata (trgovačka društva, ustanove), 92.000 obrta i 150.000 registriranih OPG-ova. Naravno da je stvaran broj poduzetnika pojedinaca mnogo manji. Umjesto 600.000 osoba na ovome se mjestu na provjeru nudi procjena od 60 tisuća poduzetnika fizičkih osoba.

Prvo, od 330.000 registriranih poslovnih subjekata aktivno je bilo njih oko 170.000 – oko 140.000 trgovačkih društava i 34.000 aktivnih ustanova i udruga. Ustanove i udruge zanemarimo (iako u njima ima mnogo ‘poduzetnih‘ ekipa). Ozbiljna je definicija kriterija za poduzetnika da osim direktora ima bar još jednog zaposlenika. Varijante tvrtke bez zaposlenoga ili one-man band tvrtke, dakle, ne računaju se. Uz napomenu da tvrtka u kojoj je zaposlen samo osnivač zaslužuje respekt. No tu je riječ o takozvanom samozapošljavanju. Pravo poduzetništvo počinje kad osnivač zaposli još nekoga.

Budući da čak 70.000 trgovačkih društava nema zaposlenih, ostaje uži izbor od oko 70.000 tvrtki. Kad se izuzmu tvrtke s jednim zaposlenim, ostaje maksimalno 40.000 tvrtki. Pretpostavimo li da jedan osnivač ima u prosjeku dva registrirana poduzeća, ispada da govorimo o 20.000 pojedinaca. Dobro, postoje tvrtke, nema ih previše, u kojima su dva osnivača. Ili ih je više, ali samo su jedan ili dva operativni poduzetnici. Pa se broj diže na 30.000 osoba. Ali onda u igru ulaze strani vlasnici i tvrtke u vlasništvu institucionalnih ulagača, pa smo opet natrag na oko 20.000 domaćih igrača.

Sada dolazimo do 92.000 obrta. Recimo da su u dvije trećine slučajeva to opet primjeri samozapošljavanja. Pa bismo govorili o 30.000 obrtnika poduzetnika. Ali tu nastupa komplikacija. Upućeni tvrde da većina ozbiljnijih obrtnika uz obrt ima i svoj d. o. o. Kod obrta za moguće obveze pojedinci jamče osobnom imovinom. Pa se sigurni poslovi usmjeravaju u obrt, a rizičniji u društva s ograničenom odgovornošću. Što znači da među na početku spomenutih 20.000 vlasnika tvrtki ima dupliranja s obrtnicima. S obzirom na to da je ova kolumna samo poticaj za preciznije buduće analize, recimo da poduzetnika iz tvrtki i obrta ima oko 40.000.

Poduzetni bračni drug

E, sad smo kod poljoprivrednih poduzetnika. Registriranih OPG-ova čak je 150.000 (u cijeloj Njemačkoj 70.000). Upućeni kažu da bi prvi kriterij realnosti bio broj OPG-ova koji primaju državni novac. Takvih je 70.000. Ali tu opet glava obitelji, stariji gazda, osniva u kućanstvu tri OPG-a: jedan na sebe, drugi na sina, treći na kćer. Tako se maksimira iznos državnih potpora. Dakle, opet smo na 20.000 pojedinaca.

I to je zbrojeno onih 60.000 procijenjenih poduzetnika pojedinaca. Ali to još nije kraj! U poduzetnike ne bi trebalo ubrajati one koje volimo zvati ‘kontroverznim poduzetnicima‘. Postoji međunarodna podjela koja razlikuje produktivne, neproduktivne i destruktivne poduzetnike. Pa bi, u tom smislu, trebalo odbiti i one kod kojih se poduzetništvo svodi isključivo na odnose s državom, nacionalnom ili lokalnom. A ključna je vještina umrežavanje prema stranačko-rođačkoj pripadnosti. Tu bi se otkrilo i mnogo fiktivnih poduzetnika, bračnih drugova osoba koje rade u državnom sektoru.

Do nekog ozbiljnog, znanstvenog istraživanja neka orijentir bude da u Hrvatskoj ima 60.000 poduzetnika. Nastojat ćemo, u suradnji sa zainteresiranim znanstvenicima, dublje ući u ovu temu.