Da se s Ivicom Todorićem razgovaralo i usklađivalo u desetljeću prije kobne 2017., ili bi mu se pomoglo da ima nerizične financije (mađarski poduzetnici, osvajači regije, u OTP-u su imali poticajne kamate) ili bi ga se na neki način prikočilo. Bilo bi bolje za obje strane. Umjesto što se sreću na sudovima, dvije strane mogle su se družiti na otvorenjima novih tvornica u Hrvatskoj i regiji
Kad je u ponedjeljak ujutro objavljeno da su u tijeku ‘uhićenja i provođenja hitnih dokaznih radnji koje provodi PNUSKOK u koordinaciji s USKOK-om (…) u odnosu na dvije osobe za koje se osnovano sumnja da su počinile koruptivna kaznena djela‘, poznavatelji ovdašnjih PR običaja nisu se najprije upitali o kojim je osobama riječ, nego koja se druga vijest pokušava prekriti.
Posljednjih godina bilo je na desetke slučajeva odvraćanja pozornosti. Koji sat poslije pokazalo se da su sumnjičavci još jednom imali pravo. Opet se dogodila jedna, nazovimo je tako, koincidencija. Objavljena je ‘bomba‘ da je Visoki kazneni sud potvrdio da je financijsko vještačenje Ismeta Kemala (KPMG) u slučaju ‘Veliki Agrokor‘ nezakonit dokaz. Čime je optužnica o izvlačenju 1,2 milijarde kuna iz koncerna Agrokor ostala bez temelja.
Koliko god uhićenje bivše zadarske rektorice i direktora građevinske tvrtke neobičnog naziva – Graditelj svratišta d.o.o. (pogledati istoimenu knjigu Ivana Aralice, nap. a.) – bilo medijski atraktivno, nije uspjelo skrenuti pozornost s još jednog obrata u sporu između Ivice Todorića i državnih institucija. Pogotovo kad se pribroji prošlotjedna odluka Međunarodnoga centra za rješavanje investicijskih sporova iz Washingtona da prihvaća tužbu Ivice Todorića da mu je država otela njegovu privatnu tvrtku.
Nema nevinih
Intenziviranje sudskih događaja vezanih uz krizu Agrokora iz 2017. imat će pravne posljedice, ali tu treba računati na vremenski horizont od najmanje nekoliko godina. Posljedice koje bi se mogle vidjeti na političkoj sceni bit će, ako ih bude, vidljive sljedeće, superizborne godine. Za budućnost hrvatske ekonomije, gospodarstva i odnosa između krupne politike i krupnoga kapitala, međutim, najvažnije je izvući pouke iz svega što se dogodilo i što se događa vezano uz Agrokor, preimenovanog u Fortenovu.
U cijeloj priči nema nevinih. Ivica Todorić nikad neće priznati da je razvijajući Agrokor pristao igrati iznimno rizičnu utakmicu. Bio je najambiciozniji poduzetnik u Hrvatskoj i jedan od tri najambicioznija u regiji. U akvizicije i modernizacije išao je s velikim iznosima posuđenog novca. Treba mu priznati da je u proizvodnom/logističkom smislu stvorio vrhunska poduzeća. Kako trgovačka tako i proizvodna. Ali dok su mu konkurenti (npr. Lidl) u širenje išli s besplatnim izvorima sredstava, Agrokor je širenje financirao uz dvoznamenkaste godišnje kamatne stope. Kad se tijek novca zakomplicirao, dogodili su se rubno prihvatljivi odnosi s dobavljačima.
Mnogo je dokaza da je produljivanje rokova plaćanja velikim dijelom počinjalo iz Agrokora. Pa su se priključivali i pogođeni i nepogođeni stvarajući hipernelikvidnost. Todorić nije na vrijeme prodao Jamnicu i/ili Ledo, čime bi mogao uravnotežiti financije. Možda više i nije mogao zbog kompliciranih međusobnih jamstava tvrtki unutar koncerna. Ostalo mu je zadužiti se kod ruskih bankara. Što bi u prijevodu moglo značiti da se išao zadužiti kod, narodski rečeno, kamatara.
Ne ulazeći u polemiku je li sustav bio prezadužen ili nije, kad se neka tvrtka nađe u opasnoj zoni, na radaru se pojavi ekipa ‘lešinara‘ specijaliziranih za potpirivanje krize i poslije preuzimanje žrtve. Kad se jednom uspije stvoriti panika, završni je čin gotovo neizbježan.
Štetna neoliberalna mantra
Političari ne vole paniku. Kad se zaljuljao sustav od šezdeset tisuća ljudi, Vlada je odlučila djelovati. Lako je danas promišljati koje je rješenje moglo biti najbolje, ali u ono je vrijeme napravljen kontroverzni lex Agrokor kojim je Todorić razvlašten. I to je moguće razumjeti. No ekipi iz Banskih dvora ne može se oprostiti što su oni koji su pisali lex Agrokor poslije na konzultantskim poslovima, u provođenju izvanrednog zakona, naplatili stotine milijuna kuna. Tako je državna intervencija trajno kompromitirana i bit će veliko iznenađenje ako u nekom trenutku politički i pravno ne dođe na naplatu većini aktera.
Pouka koju bi trebalo izvući iz slučaja Agrokor je jasna: vlast se treba odlijepiti od neoliberalne mantre da vlada i krupni poduzetnici ne trebaju transparentno razgovarati. Da se s Todorićem razgovaralo i usklađivalo u desetljeću prije kobne 2017., ili bi mu se pomoglo da ima nerizične financije (mađarski poduzetnici, osvajači regije, u OTP-u su imali poticajne kamate) ili bi ga se na neki način prikočilo. Bilo bi bolje za obje strane. Umjesto što se sreću na sudovima, dvije strane mogle su se družiti na otvorenjima novih tvornica u Hrvatskoj i regiji.