Analizira li se Plenkovićevo obraćanje na Vladinoj posljednjoj lanjskoj sjednici, zaključak je jasan: ne proširi li se u 2025. rat izvan ukrajinskih granica i ne dogodi li se slom svjetskih financija, ova bi godina u Hrvatskoj mogla biti vrlo slična 2024. Komu odgovara status quo, mogao bi biti zadovoljan. Ambiciozni će opet biti razočarani
Izvještaj s posljednje sjednice Vlade RH u 2024. počinje ovako: ‘(…) Premijer Plenković osvrnuo se na nekoliko aktualnih tema u proteklome tjednu, ali i na postignuća u protekloj i planove za iduću, 2025. godinu. Istaknuo je da će Vlada nastaviti graditi zemlju jednakih prilika i raditi na daljnjem rastu plaća, mirovina i socijalnih naknada, kao i na priuštivom stanovanju, osobito za mlade obitelji. Naši prioriteti ostaju demografska revitalizacija, dekarbonizacija, digitalizacija i obrazovanje, poručio je predsjednik Vlade.‘
Započeti kolumnu citiranjem premijera nije najmudrije ako se čitatelje želi zadržati koncentriranima i voljnima čitati dalje. Jer, već i površni mogu unaprijed znati koje će rečenice predsjednik Vlade izreći. S tim da je to možda i cilj aktualnog premijera. Ponavljati pomno probrane podatke i rečenične sklopove, ne spomenuti ali baš ni jedan problem koji vlast već nije riješila i dati što je moguće općenitija obećanja. Sve da iscrpljeni čitatelji i slušatelji odustanu od kritičkog promišljanja onoga što im je po tko zna koji put plasirano.
Pomno birani podaci
Ako se Plenkovićevo obraćanje ipak, prema službenoj kroničarskoj dužnosti, iščita dokraja i ako je cilj dati procjenu poslovnoj zajednici za sljedeću poslovnu godinu, zaključak je sljedeći: ne proširi li se u 2025. rat izvan ukrajinskih granica i ne dogodi li se preuranjeni slom odavno prenapregnutih svjetskih financija, ova bi godina u Hrvatskoj mogla biti vrlo slična 2024. Komu odgovara status quo, mogao bi biti zadovoljan. Tko bi htio biti dio ambicioznijeg društva, ne treba se nadati korjenitim promjenama. Razumljivo je zadovoljstvo vlasti razinom stabilnosti (izbori se dobivaju u seriji), ali teško je opravdati da se na temeljima trenutačno relativno stabilnih javnih financija, investicijskog rejtinga i rasta od 3,6 posto ne pokazuje ambicija za stvarne reforme i anticipativan državni intervencionizam.
Primjeri? Sumirajući 2024., premijer po stoti put ističe smanjen udio javnoga duga u odnosu na visinu BDP-a. Ali ne spominje mnogo viši proračunski deficit unatoč izdašnim tranšama iz europskih fondova (NPOO). Hvali se da je u mandatima njegove vlade prosječna plaća povećana za 77 posto. Ne umanjuje to za inflaciju i ne spominje koliko je kao poslodavac drastično podignuo plaće zaposlenima u državnom i javnom sektoru. Spominje i da su prosječne mirovine porasle za 75 posto, a najniže za 89 posto. Ne objašnjava kakav se to signal šalje kad mirovine onih koji su radili četrdeset godina sporije rastu od mirovina onih koji su skupili tek petnaestak godina staža i uplata u mirovinski fond.
Predsjednik Vlade ne propušta ni svoju omiljenu temu o propisivanju minimalca na 970 eura. Uz napomenu da su predviđene kompenzacijske mjere za poslodavce koji moraju dizati minimalac. Pri čemu se ne uzima u obzir da, kad poslodavac podigne plaću čistačici, o svom trošku mora podignuti plaće svima u višim platnim razredima. Inače, kako je Vlada ambiciozna u dizanju minimalca biznisu, uskoro bi svi u tvrtkama imali jednaku plaću. Taj dodatni trošak, koji se ne kompenzira, sigurno nije uzet u računicu koja govori o rasterećenju gospodarstva za teško dokazivih 365 milijuna eura u 2025.
Zašto rast usporava?
Kad je o planovima za 2025. riječ, bilo bi zanimljivo čuti što prvi čovjek Vlade podrazumijeva pod ‘nastavkom gradnje zemlje jednakih prilika‘. Uz nekoliko primjera. Nedostaje i objašnjenje zašto se uza sve Vladine uspjehe stopa rasta s 3,6 planira smanjiti na 3,2 posto. Isprika, očekuje se 3,2 posto. Kao i tijekom svih mandata, jako se pazi da se brojčano ne obeća nešto važno. Rast se ne planira. On se samo očekuje.
Dala bi se propitivati svaka od najava, ali, evo, za pred kraj, Plenković je najavio da će se ‘nastaviti ulaganja u jačanje pravosudnog sustava i sustava državne uprave te kontinuiranu borbu protiv korupcije‘. Bit će zanimljivo čekati da se vidi jesu li to ulaganja u zgrade i nove zatvore ili stvarne reforme u pravosuđu i javnoj upravi.
Kroničar bi volio da je u krivu i da se tijekom 2025. pokaže da se Vlada upušta u ozbiljne, korjenite reforme. Ali malo je pokoleban jer je nakon spomenute Vladine sjednice premijer otišao na pregovore sa sindikatima javnih službi. Osim što su prihvaćeni gotovo svi njihovi zahtjevi o primanjima, Vlada je bez mnogo pritisaka odustala od najave da će nastavnici ubuduće biti ocjenjivani. Čak se ni takvu reformicu vlast ne usudi provesti.