Vlasnik apartmana važniji od top-menadžera

Koliko menadžera ima u hrvatskom gospodarstvu? Tko su oni? Za koju vrstu vlasnika rade? Kako se mjere njihovi rezultati? Kako prepoznati kad je vrijeme za rastanak vlasnika i menadžera? Koliko ostaju na imenovanim pozicijama? Ostaju li na njima dulje ili kraće negoli je to prosjek u svijetu? Što se s njima događa kad odu s pozicije u nekoj tvrtki? Postoji li ažurirani popis naših menadžera koji u svijetu rade za strane kompanije?

Na sva ta pitanja gotovo je nemoguće naći odgovor. U Hrvatskoj se više zna o vlasnicima apartmana i kuća za odmor nego o menadžerima velikih, srednjih i malih tvrtki. A dodana vrijednost koju ostvaruju ili bi mogli ostvarivati menadžeri možda je i stostruko veća od doprinosa iznajmljivača apartmana. Kao i u mnogo drugih slučajeva, u Hrvatskoj smo majstori u fokusiranju na manje važne stvari, a zanemarivanju onih doista bitnih.

Sto tisuća menadžera?

Mi u Lideru trudimo se popuniti te praznine na novinarskoj razini. Pa godinama na portalu Lidermedia.hr imamo rubriku ‘Kadrovi i karijere‘ u kojoj bilježimo imenovanja i razrješenja direktora. Pokazuje se da je među najčitanijima. U redovitom ritmu imamo i teme u kojima pokušavamo istražiti trendove u menadžmentu i dostupne podatke staviti u kontekst. Hrvatskoj, međutim, treba specijalizirana institucija koja će se baviti menadžerskom populacijom. Postoji Institut za menadžment, ali to je samo zvučni naziv za jedno od mnogih učilišta. Nedostaje pravi institut. Na tržištu su i mnogi headhunteri i agencije za selekciju menadžerskih kadrova. Ali oni su najviše fokusirani na pokušaje da vlasnicima tvrtki koji su nezadovoljni menadžerima koje imaju pronađu nove.

Koliko se, kad je o menadžerskoj populaciji riječ, tapka u mraku, govori i činjenica da prije nekog vremena nismo uspjeli naći ni približnu procjenu koliko menadžera ima u Hrvatskoj. Onda smo novinarskim istraživanjem i procjenom došli do broja od oko trideset tisuća poslovnih entiteta koji su ozbiljnije organizacije, a ne prigodno osnovane tvrtke bez zaposlenika. Pa ispada da je menadžerska populacija, ako neka društva imaju menadžment sastavljen od više članova, oko sto tisuća ljudi. Možda gadno griješimo, ali dok se neki istraživač znanstveno ne pozabavi izazovom, držimo se svoga novinarskog broja.

Zanimljivu tipizaciju prije nekoliko godina napravili su u Harvard Business Rewiewu. Prepoznali su pet faza u bivanju nekog predsjednika uprave u tvrtki. Prva je godine medeni mjesec, druga se uspoređuje s padom kakav dožive studenti druge godine. Ako CEO preživi nervozu vlasnika, slijedi treća faza – oporavka (od tri do pet godina). Zamka zadovoljstva prijeti prvom čovjeku kompanije između šeste i desete godine vladavine. A pokazuje se da, ako CEO i vlasnici ostanu u ‘braku‘ više od deset godina, slijedi bar pet zlatnih godina.

Zato bi bilo vrlo važno znati koliki je prosječni vijek trajanja hrvatskih direktora tvrtki. Postoje dugovječni, no čini se da nesigurna vremena, velika očekivanja vlasnika, kompleksnost promjena u okružju, ali i zamor materijala samih menadžera prosjek ostanka u fotelji spuštaju ispod pet godina. I u najvećim je američkim korporacijama vijek trajanja kraći od pet godina.

Posao za HUP i CROMA-u

O kadrovskim promjenama na najvišim pozicijama akteri nerado govore. Vlasnici ne žele objasniti zašto se rješavaju CEO-a. Dijelom jer bi morali priznati da su odabrali pogrešnoga. Ili, što je još poraznije, da su, upavši u zamku ‘trava je drugdje zelenija‘, otpustili prethodnoga koji, s povijesne distance, i nije bio tako loš. A ni menadžeri, osim u rijetkim ekscesnim situacijama, također ne žele iznositi razloge odlaska (prisilnog ili dobrovoljnog) da ne stvore loš imidž pred potencijalnim novim poslodavcem.

Nadalje, nema analize koliko menadžera radi u državnim, privatnim obiteljskim, mješovitim tvrtkama, tvrtkama u vlasništvu nervoznih investicijskih fondova. Važno je i koliko menadžera radi u tvrtkama u stranom vlasništvu. Jesu li CEO-ovi u punom smislu ili šefovi podružnica.

Koliko je poznato, ne postoji, ili se za njega ne zna, ni strukturirani dijalog između vlasnika i menadžera. Možda će se Udruženje menadžera i poduzetnika CROMA okrenuti tom osjetljivom, ali bitnom području. Mogla bi se uključiti i ekipa iz Hrvatske udruge poslodavaca. Koliko god izgledalo čudno, te teme morale bi se naći u programima Ministarstva rada. Kad presahnu fondovi EU-a, dodana vrijednost koju će ostvarivati (ili neće) menadžeri bit će po mnogočemu presudna.