Zagustilo je kad se Andrej i Zoran slažu oko obrane

Postoje događaji koji kod čovjeka u prvi trenutak izazovu olakšanje. Ali kad malo razmisli, umjesto olakšanja javlja se zabrinutost. Primjer je prošlotjedna sjednica na kojoj su se napokon našli predsjednik države Zoran Milanović i premijer Andrej Planković.

Olakšanje brzo ustupa mjesto zabrinutosti kad se dođe do povoda da se dva posvađana ega zbog nečega nađu i brzo dogovore. Tema su bile obrana i nacionalna sigurnost. Znači da su prijetnje sigurnosti zemlje krajnje ozbiljne. Odugovlačila bi njih dvojica da voda nije došla do grla. A kako se može pretpostaviti da imaju koju informaciju više od nas običnih građana, postoji razlog za veliku zabrinutost.

Uvoz vezati izvozom

Pitanja vezana uz obranu postaju trajnije važna. Pri čemu bi trebalo izbjeći u političkome i medijskome prostoru tradicionalnu površnost. Odgovor na sigurnosne izazove traži sagledavanje iz više kutova. Prvi se odnosi na očitu realnost većih izdvajanja za obranu. Iznos koji odgovara pet posto veličine BDP-a drastično mijenja dugoročna izdvajanja za neke druge javne potrebe. Obično to znači manje za istinsku socijalu. Cijenu najčešće plaćaju najranjivije skupine. Ako se i pronađe privremeno rješenje, u većem dopuštenom deficitu, veće zaduživanje doći će na naplatu za koju godinu.

Kad je već tako, onda na važnosti dobiva nužnost da se nabava oružja ne svede na najobičniju kupnju za gotovinu. Vlada bi morala sama sebi postaviti cilj kakvu bilancu razmjene za uvoz oružja želi ostvariti. Ako od neke zemlje kupujemo oružja za 100 milijuna eura, onda hrvatska strana mora inzistirati na izvozu vojne opreme u tu zemlju u vrijednosti od bar 30 milijuna eura. Pod račun može izvoz i hrvatske nevojne robe.

Najlakše je reći da je to nemoguće. Da offset nije ni predviđen ni dopušten. Ali to je alibi koji ne drži vodu u ovo vrijeme kad međusobno sve više trguju države u ime svojih gospodarstava, ne mareći za formalne prepreke. Važnost što manjeg deficita na računu vanjske razmjene za obranu to je veća što će se zaduženje, koje će biti dogovoreno na razini EU-a, vraćati, s kamatama, iz proračuna svake zemlje članice.

I dok u javnosti nema glasnog protivljenja jačanju namjenske industrije (tako se vojna industrija nevino nazivala u vrijeme SFRJ-a), otpori najavljenomu obveznom dvomjesečnom vojnom roku vrlo su glasni. Kad se upare ta dva stajališta, zaključuje se da mi kao društvo nemamo ništa protiv da drugim državama prodajemo oružje pa neka se njihovi mladići obučavaju i, ako treba, ginu. Ali ne bismo da naši mladići prolaze vojnu obuku i koriste se tim istim oružjem.

Razumjeti mlade, ali...

Teško je nama koji smo odgulili godinu ili više služenja u vojsci izbjeći svisoka osuđivati današnje srednjoškolce i studente koji najavljuju pozivanje na priziv savjesti. Ali onda se čovjek sjeti tamo neke 1978. kad je nakon prve godine faksa morao na samo četrnaest dana u neku eksperimentalnu 'predvojničku'. Koji je to bio šok! Toliki da smo nakon prvoga tjedna, logor je bio 30-ak kilometara od rodnoga grada, potajno organizirali prijevoz na tuširanje i obiteljski ručak.

A drugi smo tjedan nas četvorica završila na ispitivanju kod 'bezbednjaka' jer smo u zidnim novinama objavili karikaturu studenta-vojnika s kuglom oko noge na kojoj je pisalo 'Gakovo 1978.' Došavši iz studentskoga svijeta u vojni, nije nam bilo jasno u čemu je problem.

Zato i ove mlade generacije treba pokušati razumjeti i imati strpljenja. Nažalost, prošlo je dvadesetak godina otkako obvezni vojni rok nije trebao. Ako se nevoljne kandidate za obvezni vojni rok može i razumjeti, teže je prihvatiti jednostrano gledanje znatnog dijela starijih godišta. Koji se odlučno protive uvođenju obveznoga vojnog roka. Ali ako ste protiv priprema za moguću agresiju na Hrvatsku, što predlažete kao alternativu?

Prvi je odgovor da se pretjeruje s mogućnošću da nas netko napadne. To je guranje glave u pijesak. Drugi je odgovor da će nas NATO braniti. Samo, zašto bi neka država slala svoje vojnike, a da naša ekipa uživa zaštitu priziva savjesti? A treće, znači li protivljenje uvođenju obveznoga vojnog roka, a time i obrambenih sposobnosti, prešutan pristanak na okupaciju bez otpora ako netko poželi Međimurje, Baranju Istru, izlazak na liniju Virovitica – Karlovac – Karlobag ili pozivanje na granice iz vremena Otomanskoga Carstva?

Moguće je da netko odgovori: 'Dajmo ambicioznim režimima što traže, samo da ne mora naša mladost u rovove.' U tom pristupu, nažalost, postoji kvaka. Kad se kapitulira pred osvajačima, njima će trebati novih vojnika. Putin je, primjerice, najprije počeo za topovsko meso novačiti pripadnike svojih manjinskih naroda.