Nakon što je Ina u svojim knjigama prikazala i objavila prave troškove proizvodnje i da na proizvodnji i prodaji plina ne gubi, treba nastaviti isporuku najprije onima koji su upropašteni. To je jedini način, jer drugi je da država baca novac kroz prozor s nadom da će nekomu pomoći
Nakon svih događaja još nitko ne reagira na činjenicu da više od pedeset tisuća privatnih kupaca plina u posrnulim plinarama, čija se imena i ne spominju, traži prelazak na opskrbu u zagrebačku plinaru. Nadaju se da će im se tako omogućiti kupnja plina prema uvjetima koje zakon jamči za takve situacije.
Svi ti mali opskrbljivači pokopani su visokim cijenama, i to za količine koje su višekratno manje od prokockanih u poznatoj Ininoj plinskoj aferi. Istina, među njima je bilo njihovih vlasnika, bolje rečeno, političara koji su likovali nad zagrebačkim problemima, a na kraju su plinare u njihovom vlasništvu propale. To im ipak nije zasmetalo da zatraže pomoć i spas kod već poslovno mrtve zagrebačke Opskrbe. Ta nekamo su morali, makar i ovako.
Bilo bi to smiješno da nije krajnje opasno i da ne govori o krajnjoj nekompetenciji svih sudionika tih događaja. I svi ti načelnici, gradonačelnici, vijećnici... jednostavno nisu dorasli rješavanju energetskih problema. U njihovu poslovnu nesposobnost uvjerili smo se u rješavanju prikupljanja, ali i deponiranja otpada. Ponegdje još i znaju prikupiti, ali odlaganje i svi ti poslovi poslije prikupljanja ne funkcioniraju u većini županija.
Umjesto da se ti poslovi obave efikasno, brzo, bez dramatiziranja, građani su postali i smetlari, jedini odgovorni za čistoću, iako imamo nikada više profesionalnih smetlara i nikada nismo izdvajali više novca za to. Mogli bi se malo zapitati i oni u vlasti o svojoj odgovornosti.
Obiteljsko srebro
Hoćemo li sada i u energetici svu odgovornost svaliti na građane? Isto onako kako smo to učinili s otpadom. Molim vas, nemojte! Jer ako tako krenemo i s vodom i odvodnjom, gdje će nam biti kraj? Sve u svemu, u Gradsku plinaru Zagreb – Opskrbu prepisuju se neposredno uoči ogrjevne sezone deseci tisuća potrošača. Da bi se stvar dovela do uma, čini se da tu tvrtku mrtvaca treba ubiti dvaput.
Jednom, očito, nije bilo dosta iako je bilo vremena da se podvuče crta i pokrene nova opskrba. Državni činovnici smiruju situaciju izjavljujući da se plinsko skladište puni. Ali svi preskaču činjenicu da se iz tog skladišta može izvući oko 400 tisuća prostornih metara, a da nam treba više od dvije milijarde kubika za godinu dana. Pa zar stvarno netko tko je jednom napunio spremnik svog automobila više nema nikakvih energetskih problema?
Te rezerve iz državnog skladišta, a više je ondje plina privatnih kompanija nego države, koje je država masno platila najbolje bi bilo da ondje i ostanu, za rezervu, i neka se u državnim knjigama vode kao obiteljsko srebro koje ne treba ni dirnuti. Jer ako tako skup plin dođe u Zagreb i ostale opskrbe, netko će morati platiti visoku cijenu ili sufinancirati, a to bi prema sustavu morala opet biti ili država ili možda HEP plin. A to smo ipak svi mi, koji smo vlasnici i države i HEP-a.
Da je Ina proljetos, kad je odbijala zahtjeve GPZO-a, Petrokemije, Nexea, isporučila pokradeni plin i po dvostrukoj ili trostrukoj cijeni iz krađe, ne bi bilo problema sa zagrebačkom plinarom, a ni s mnogim malim plinarama koje u nju sada hrle. A i industrija bi radila. A ono što je za Vladinu samohvalu važno, BDP bi bio veći.
Nakon ovako izazvane krize, nakon što je Ina u svojim knjigama prikazala, i objavila, prave troškove proizvodnje i da na proizvodnji i prodaji plina ne gubi, treba nastaviti isporuku najprije onima koji su upropašteni. To je jedini način, jer drugi je da država baca novac kroz prozor s nadom da će nekomu pomoći.
Uostalom, velik broj zemalja već je donio razne mjere kontrole prodaje razne robe. Naravno, svi smo čuli za šećer, mlijeko, dizel i benzin, ali za plin Vladine odluke još nema. Hitno treba ograničiti cijenu i preusmjeriti sve količine domaćeg plina u te svrhe.
Zar mislimo da npr. rumunjski trgovci plinom, a oni imaju dosta svoga, ne bi rado zarađivali preprodajom. Bi i oni kao svaki drugi trgovac, ali tu je država da povuče poteze kad je tržište narušeno.
Dopuštena samodostatnost
Pitanje samodostatnosti nije ništa novo u ekonomskoj politici i praksi. Opasna je mjera koja lako može otklizati u autarkičan razvoj koji vas onda odvede u zatvorenost i pomanjkanje druge potrebne robe, npr. lijekova, elektronike itd. No dopuštena je samodostatnost nad robom proizvedenom iz nacionalnih resursa, koja nije proizvedena od uvoznih sirovina. Jer nikomu nije na štetu.
Mi smo tu praksu već jednom proveli kad je kod nesretnog Imunološkog zavoda bilo pokušaja da krv hrvatskih građana završava u dobro plaćenom izvozu. Uspjeli smo, a neka naše susjedne zemlje izvoze svoju, a uvoze krvne preparate iz jeftinijih zemalja. Zaključak je jedan: isporučite Inin plin za potrebe stanovništva.