Ustavni je sud privremeno suspendirao nekoliko odredbi koje su lani donesene izglasavanjem izmjena i dopuna Zakona o cestama. Te odredbe, barem se tako čini, imaju nedopušteno retroaktivno djelovanje, što može naštetiti investitorima koji su pokrenuli projekte
Potkraj rujna Ustavni sud pokrenuo je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 37., članka 49., stavka 1. te članka 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o cestama. Ujedno je donio Rješenje kojim je obustavljena i primjena tih članaka dok se ne utvrdi je li zaista nešto u suprotnosti s Ustavom, s tim da privremena obustava ne prejudicira kakva će biti konačna odluka.
Jako je mnogo gradova iz cijele Hrvatske podnijelo prijedlog za ocjenu ustavnosti, a u kojima su na vlasti različite političke opcije, što nam u startu sugerira da s tim zakonom nešto nije u redu. Za njih je sporno uvođenje naknada za osnivanje prava služnosti (ograničeno korištenje tuđe stvari za privatne potrebe) i prava građenja na javnoj cesti. Tim se naknadama, piše u Zakonu, trebaju financirati javne ceste.
Problem nastaje zato što te odredbe imaju retroaktivni karakter jer obveznici plaćanja naknada postaju i oni koji su prije donošenja izmjena i dopuna Zakona potpisali ugovore i realizirali ih ili su u realizaciji. Pritom je zanimljivo da se naknada ne plaća ako su građevina ili instalacija u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, a isto vrijedi i za lokalnu samoupravu.
Miješanje u ugovore
Općine i gradovi, tj. jedinice lokalne i regionalne samouprave (JLRS), pobunili su se iz svojih razloga i nema baš prostora da sve prokomentiram, ali najviše mi je za oko zapalo to što navedene izmjene i dopune Zakona stvaraju problem vezan uz ugovore koji su potpisani i realizirani ili su u toku realizacije između javnih i privatnih investitora. To su ‘okončane pravne situacije‘ ili su ‘pravne situacije u tijeku realizacije‘, odnosno ‘zatečeni odnosi koji se nastavljaju u budućnosti‘.
JLRS-i podsjećaju da je retroaktivno djelovanje zakona iznimno dopušteno isključivo pod uvjetom da je cilj mjere legitiman, da se on ne bi mogao postići na drugi način, odnosno da je mjera nužna i razmjerna. No zakonodavac nije ovlašten intervenirati u pravne situacije stvorene na temelju ugovora između zainteresiranih osoba, odnosno zakonodavna je intervencija moguća samo u onaj dio odnosa koji nije pravno završen u trenutku stupanja na snagu novoga zakonskog uređenja, konkretno, ako nije potpisan ugovor.
Međutim, u slučaju osporenog zakona zakonodavac nije ispitao je li riječ o završenim ili nezavršenim situacijama i je li cilj zakona opravdan važnim društvenim interesom.
Ti predlagači smatraju da su pravo služnosti odnosno pravo građenja na javnim cestama, stečeni ugovorom i uknjižbom, zaključene pravne situacije te subjekti koji su ta prava stekli imaju legitimno pravo očekivati da se država svojim propisima neće naknadno miješati u njihove ugovorne odnose i time stečena prava.
Teško popravljiva šteta
Osim navedenoga, problematično je i to što je za sve korisnike prava služnosti, odnosno prava građenja na javnim cestama propisana obveza sklapanja dodataka postojećim ugovorima, nakon čega slijedi i naplata tako utvrđenih iznosa naknade. Rok za to je šest mjeseci od dana stupanja zakona na snagu.
Dakle, zakonom se naređuje potpisnicima ugovora da potpišu i anekse kako bi se platila naknada, što je po meni nepotrebno jer zašto se moraju potpisivati aneksi ugovora ako je zakonom već nešto određeno.
No dobro, možda je to neka pravna odrednica koja je teže shvatljiva nama nepravnicima, ali, u svakom slučaju, Ustavni je sud radi sprečavanja mogućih teško popravljivih štetnih posljedica koje bi mogle nastati zbog primjene osporenih zakonskih odredaba do donošenja odluke o njihovoj (ne)suglasnosti s Ustavom ocijenio potrebnim privremeno obustaviti izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koji bi se inače, jer Zakon tako nalaže, izvršavali u praksi.
POST SCRIPTUM
Prijedlog ocjene ustavnosti podnijela je i Hrvatska grupacija vodovoda i kanalizacije, tj. lokalne komunalne tvrtke nastupile su zajedno u ovom slučaju. One navode iste argumente kao i drugi iz glavnog teksta jer se i njima nameće obveza plaćanja spomenutih naknada za ubuduće, ali i unatrag. I to bez obzira na činjenicu da je riječ o javnim tvrtkama koje ne posluju na tržištu. Drugim riječima, komunalne tvrtke nisu konkurencija jedna drugoj i njihovo izostavljanje plaćanja naknade ne može se tumačiti kao ‘nezakonita državna potpora‘, a što su smatrali pisci Zakona kad su obrazlagali zašto i komunalci moraju plaćati naknadu.