Namjera da se poveća transparentnost u javnoj nabavi, posebice kad je riječ o novcu Europske unije, svakako je ispravna. No je li primjena novog zakona koji se primjenjuje od početka 2017. zaista tako pozitivna ili ipak otvara mogućnosti nekažnjene manipulacije?
Od primjene Zakona o javnoj nabavi, koji je na snazi od 1. siječnja 2017., javnost je mnogo hvalila povećanu transparentnost u iskorištavanju javnog novca. Posebice kada je riječ o novcu Europske unije koji nam je dostupan putem europskih strukturnih i investicijskih fondova. Namjera da se poveća transparentnost svakako je ispravna jer govorimo o raspolaganju novcem građana – poreznih obveznika Hrvatske i Europske unije, koji se treba iskoristiti na najbolji način. No je li primjena novog zakona zaista tako pozitivna ili ipak otvara mogućnosti nekažnjene manipulacije sustavom koje ga čine impotentnim?
1. Žalbe produljuju nabavu
Prvi korak u povećanju transparentnosti bio je uvođenje prethodnog savjetovanja sa zainteresiranim gospodarskim subjektima. Tim postupkom javni naručitelji objavljuju prijedlog dokumentacije o nabavi, a svi zainteresirani subjekti šalju komentare i prijedloge za njegovo poboljšanje. U praksi u postupku savjetovanja često odaziva nema, a u postupku nabave ulažu se žalbe na dokumentaciju o nabavi. Takva praksa nepotrebno produljuje cijeli postupak, stvara dodatni trošak i troši vrijeme svih uključenih strana.
2. Zla namjera prolazi nekažnjeno
Drugi korak, koji zakonodavac smatra pozitivnim pomakom, smanjenje je naknada za žalbeni postupak i posljedično povećanje broja žalbi na dokumentaciju o nabavi. Takav trend trebao bi unaprijediti kvalitetu dokumentacije o nabavi i otvoriti tržišnu utakmicu. U stvarnosti više od četvrtine tih žalbi u postupku je odbačeno, što znači da su oni koji su se žalili isključivo željeli usporiti postupak nabave i onemogućiti ugovaranje posla. Namjerno podnošenje žalbi izvan roka ili neplaćanje propisane naknade zlonamjeran je poslovni model tvrtki koje tako pokušavaju ostvariti poslovne interese, a pri tome urušavaju sustav nabave i pravodobnu realizaciju javnih investicija.
3. Strah od kvalitete
Trećim korakom, ublažavanjem minimalnih uvjeta sposobnosti za ponuditelje, želi se omogućiti natjecanje manjim tvrtkama i povećati ono tržišno. Kod naručitelja, u velikom broju, primjena ovog načela, umjesto minimalnih, dovela je do nikakvih uvjeta sposobnosti kao ulaznice u postupak nadmetanja, bez obzira na složenost i opseg onoga što nabavljaju, a sve iz straha od mogućih žalbi. Umjesto da opravdano i razmjerno osmisle kriterije za odabir ponude koji su im važni, zbog promicanja prakse tzv. minimalnih uvjeta, naručitelji bježe u tendere bez jasnog utjecaja na kvalitetu odabrane ponude. Na kraju, iako lakše provedu postupak nabave, posebice ako je cijena glavni kriterij odabira, poslije imaju velikih problema s kvalitetom i rokovima isporuke.
4. Novac EU važniji od hrvatskoga?
Četvrti i posljednji, ali nikako manje važan korak, jest povećana kontrola postupka javnih nabava koje se financiraju sredstvima Europske unije. Uz Državnu komisiju u kontrolu postupaka javne nabave, kada je riječ o fondovima EU, uključuju se i druga državna tijela te agencije koji sve češće i agilnije obavljaju taj posao. S najboljom namjerom da osiguraju transparentnost i zakonitost, često donose odluke koje su suprotne i/ili kontradiktorne najboljim praksama Državne komisije, dovodeći korisnike projekata – javne naručitelje – u neizvjestan položaj, da su neinformirani i frustrirani. Dodatno, takve kontrole rezultiraju financijskim korekcijama, odnosno povratom sredstava koja su usredotočena na neku nabavu.
Takva praksa otvara dva važna problema: 1) Ako je RH kao zemlja članica potpuno uskladila svoj zakonodavni okvir s pravnom stečevinom EU, zašto su dodatna pravila i dodatni kriteriji potrebni u postupcima nabave koji se financiraju iz fondova EU?; 2) Zašto je kontrola trošenja novca građana EU važnija od kontrole trošenja novca građana RH? Ne treba li sa svim javnim novcem postupati jednako?
Zaključno, anomalije u sustavu javne nabave rješavaju se tako što ih donositelji politike javne nabave stalno prate i korigiraju, zatim redovitom komunikacijom, informiranjem te edukacijom svih uključenih institucija. Zdravorazumsko promišljanje o tome čemu sustav javne nabave služi i što njime želimo postići ključno je da bismo uza željenu transparentnost izišli iz stanja impotencije.