Na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori pobijedila je Srpska pravoslavna crkva

Rezultat predsjedničkih izbora u Crnoj Gori može se sažeti u jednostavnu rečenicu: pobijedila je Srpska pravoslavna crkva (SPC). I to je pobjeda od koje treba početi svaka ozbiljna analiza budućega unutarnjeg političkog razvoja u Crnoj Gori, regionalnih političkih previranja, kao i regionalnih i širih geopolitičkih preslagivanja.

Ono što nije pošlo za rukom udruženim agentima srpskih i ruskih obavještajnih službi koji su uoči parlamentarnih izbora u listopadu 2016. pripremali niz terorističkih akcija u Crnoj Gori i otmicu Mile Đukanovića, riječju, državni udar, kako bi spriječili ulazak Crne Gore u NATO, uspio je u sljedećih sedam godina postići SPC. Određujuća karakteristika novoga crnogorskog predsjednika, 37-godišnjeg Jakova Milatovića, nije to što se školovao na zapadnim sveučilištima, što tečno govori engleski, što se njegova stranka/pokret zove Europa sad niti to što je kao ministar ekonomskog razvoja jednim ‘originalnim‘ potezom znatno povećao plaće prije izbora – ukinuši doprinos za zdravstvo (!). Njegova određujuća karakteristika jest to što je pobijedio kao kandidat SPC-a, srpske državne crkve koja je institucionalni promotor i provoditelj projekta ‘srpskog sveta‘. A u biti je tek manja inačica Ruske pravoslavne crkve i projekta ‘ruskog svijeta‘.

Mobilizacija srpskoga biračkog tijela

Pobjeda SPC-ova kandidata na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori to je veća što je ostvarena uz otvorenu potporu ili prešutno odobravanje zapadnih zemalja (od EU-a preko UK-a do SAD-a). SPC ga je ostvario prilagođavajući svoju izbornu taktiku zapadnim političkim kanonima. Svi su, naime, očekivali i kalkulirali da će, nakon prilično militantnih oblika djelovanja u vrijeme dok je po Crnoj Gori organizirala litije ili ustoličenje mitropolita Joanikija, SPC na predsjedničkim izborima podržati Andriju Mandića, ekstremno desnog srpskog političara u Crnoj Gori. No pokazalo se da je Mandić bio tek izborni zec ad hoc proizvedenom kandidatu, ‘novom licu‘ Jakovu Milatoviću, iza kojeg je novostvoreni pokret Europa sad, a iz pozadine konce vuče SPC.

Militantnijim oblicima djelovanja SPC je proteklih godina mobilizirao srpsko biračko tijelo u Crnoj Gori, predizbornom europskom retorikom njegov je kandidat Milatović pridobio i dio mlade populacije kojoj je dosadila tridesetogodišnja vladavina Mile Đukanovića, a srpska dominacija u medijskom prostoru ‘pomogla‘ joj je da u Đukanoviću vidi izvor svih zala i nedaća. I Jakov Milatović ​prošetao se kroz predsjedničke izbore otvorivši širom vrata SPC-u da na krilima te izborne pobjede na lipanjskim parlamentarnim izborima jednakom taktikom s pokretom koji se formalno zove Europa sad potpuno preuzme vlast u Crnoj Gori.

Suvereni​ vladar Crne Gore u posljednja tri desetljeća Milo Đukanović na ovim izborima nije doživio samo dosad najteži i definitivan politički poraz, nego se s SPC-om u glavnoj ulozi u Crnoj Gori stvara politički odnos snaga koji može dovesti u pitanje i njegove najveće političke stečevine: zapadnu orijentaciju Crne Gore, njezino članstvo u NATO-u i napose samu crnogorsku državnost, koju je Milo Đukanović obnovio 2006. godine. Uz to Đukanovićeva stranka, Demokratska partija socijalista, zasad nema uvjerljiva nasljednika i ne može ga dobiti preko noći, do sljedećih parlamentarnih izbora 11. lipnja. Na drugoj strani već se čuju pozivi tehničkom premijeru, iz Beograda upravljanom Dritanu Abazoviću, da uhiti Đukanovića i njegove ljude, zbog korupcije, dakako, prije parlamentarnih izbora. Možda će se Dritan odazvati pozivima, a možda je dovoljno širiti strah od uhićenja i etikete korumpiranosti. U svakom slučaju, ključevi crnogorske unutarnje stabilnosti sada se nalaze u Beogradu i SPC-u, a nakon parlamentarnih izbora, ako se ne dogodi čudo, to će biti još izraženije.

Europa sad u biti je Povratak Balkana

Na geopolitičkom planu pitanje je zašto je izabrani predsjednik Milatović izrazio nadu da će na parlamentarnim izborima antiđukanovićeva koalicija osvojiti dvotrećinsku većinu. Je li to najava referenduma za izlazak Crne Gore iz NATO-a? Ili samo najava da će i tu mogućnost iskoristiti za ucjenjivanje Zapada i popuštanje projektu ‘srpskog sveta‘? Na regionalnom planu srpsko preuzimanje Crne Gore ojačat će srpske pozicije u BiH, ali i ideje o velikom srpsko-albanskom dogovoru u sklopu koncepta ‘Otvoreni Balkan‘. To znači izravnu opasnost za crnogorsku državnost. Bila bi to velika pljuska i za SAD, koji je Crnu Goru uveo u NATO. Europa sad u biti je – Povratak Balkana. Uza zapadnu asistenciju.