
Da smo nacija beskrajnih dočeka koji se polako počinju prelijevati iz jednog u drugi, odavno je poznato i očito je vrijeme da to napokon postane dio širega nacionalnog brenda, pa tu omiljenu rekreativnu aktivnost Hrvata ne treba dodatno komentirati, ali zaista je teško shvatiti koji je smisao dizanja svježe pristiglih Rafalea da prate zrakoplov sa srebrnom rukometnom reprezentacijom. Doduše, ako se Hrvatska ne uključi hitno u neki rat, teško je smisliti stvarnu vojnu primjenu za njih. U tom smislu vjerojatno je uputno da prate razne hrvatske sportaše jer tako barem piloti imaju priliku vježbati. Ipak, kako ne bi ispalo da smo oko milijardu eura potrošili za glorificirane paradne konje koje ćemo upregnuti za masovne narodne derneke, predlažem da sljedeći put postavimo i neke mete po putu kako bi piloti mogli vježbati i gađanje. Ili da, čim bude u funkciji, skupi raketni sustav HIMARS ispuca barem jedan Dabrin plotun u prazno, i to čim se neki sportaš ili momčad plasira na relevantno, ili manje relevantno, sportsko natjecanje. Zašto čekati medalju, koja je ionako neizvjesna, a skupa oprema samo skuplja prašinu?
Bojkot postaje izvozni hit
Kad smo kod brendiranja Domovine i hrvatskih narodnih običaja, nakon što je stihijski osvojio domaće tržište, bojkot trgovaca počeo se poput požara širiti regijom, pa nakon BiH i Crne Gore stižu vijesti da je inspirirao i Rumunje i Bugare, rijetke narode Europske nam unije koji su siromašniji od Domovine. Naravno da su i njihove stope inflacije visoke, stoga se ne treba čuditi interesu za najnoviji hrvatski izvozni proizvod. Zaboravite stoga dočeke sportaša, ‘Igru prijestolja‘ u Dubrovniku, šahovnicu i Hrvatsku punu života – na bojkotiranju trgovaca trebamo graditi svoju međunarodnu prepoznatljivost. Možda da uvedemo i nove dezene, poput bojkota pizze s ananasom ili, zašto ne, bojkot samog bojkota. Danas regija, sutra svijet?