Tijekom vikend akcije i ispitivanja USKOK-a i policije, ispostavilo se da je petero uhićenih - direktor Službe trgovine prirodnim plinom u Ini Damir Škugor, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore (HOK) Josip Šurjak, njegov poslovni partner Goran Husić s kojim je suvlasnik tvrtke OMS Upravljanje, Škugorov otac te predsjednica uprave tvrtke Plinara istočne Slavonije Marija Ratkić - u pranju novca i zlouporabi u trgovini prirodnim plinom oštetili Inu za više od milijardu kuna
Kao prvo, nužno se ograditi u smislu ne samo postojanja presumpcije nevinosti koja je kod nas kategorija zajamčena Ustavom RH (što znači da do pravomoćne presude možemo govoriti o navodnom kriminalu i navodno odgovornim osobama), ali to je ipak samo manje bitna formalna stvar. Bitno je što nitko (osim tijela progona) zapravo nema potpune podatke i uvid u spis, a iz medijskih napisa proizlazi dosta jak osjećaj da je, barem dio, tamo prikazanih podataka pogrešan.
Uz navedene ograde, prvi osjećaj jest da aktualni događaji imaju jako negativan učinak na baš sve u svezi najveće hrvatske (po kriteriju sjedišta) kompanije, pored ostaloga i na mnogo puta veliko najavljivanog (ali nikada ni približno konkretiziranog, unatoč tome što u struci postoje neki jako konkretni i po nama realni prijedlozi in favorem hrvatskog, a na štetu mađarskog upravljanja) preuzimanja kontrolnog paketa od strane RH. Tome doprinosi i činjenica da su u ovom trenutku postupkom obuhvaćeni isključivo hrvatski državljani. Vrlo vjerojatno će slijediti pad vrijednosti dionica, ali i (javno ili nejavno, formalno ili neformalno) terećenje 'hrvatske strane' za takav slijed događanja.
Nerealna očekivanja
Drugi osjećaj je gotovo nevjerica glede nepostojanja ili postojanja, glede (ne)učinkovitosti nečega što se uobičajeno naziva internom kontrolom, a što postoji u svakom razvijenom sustavu, od kompanijskog do državnog. Tu su izdvojeni (ili bi barem trebali biti ako se želi dobro, odnosno ne želi pokrivati ni nerad ni kriminal) u pravilu najstručniji i općeniti najbolji ljudi, uz mali milijun svakojakih kontrola od dnevne pa duže razine. Svakako jedan dio zaštite jamči i potpuna materijalna neovisnost.
Dakle, prilično je naivno da bi Nadzorni odbor (izuzev zalaganja za formiranje i ekipiranje i stvaranje uvjeta za rad interne kontrole) bio taj koji bi trebao otkrivati događaje kao što je ovaj koji je doveo do niza uhićenja. U našem sustavu i naročito praksi to jednostavno nije tako, a i inače očekivati da manja skupina ljudi kojima je to nekakav dodatni angažman i čiji je najvažniji dio prihvatiti ili ne prihvatiti izvješća uprave (a uprava ih daje za već okončana razdoblja) otkriva ono što ne otkriju oni kojima je to svakodnevni posao nije baš najrealnije.
Dakle, treba krenuti od toga je li takva kontrola postojala, ako nije zašto nije, a ako je zašto i kako radi ili ne radi. Dodatno, je li i prije bilo prijava tijelima progona i što je po njima učinjeno.
Velika uhićenja s vremenom se 'razvodne'
Treći osjećaj je nešto što se ponavlja praktično od osamostaljenja Hrvatske, a to je da se ustraje na modusu operandi tijela progona (ali i dijela medija) koji se, to svi znamo, nije pokazao opravdanim. Naime, na samom početku se 'na velika zvona' provode uhićenja, a mediji su prepuni podataka koji su ili pogrešni ili nebitni ili polubitni. Malo po malo problem postaje sve manje bitan za medije, najčešće se potpuno 'razvodni' i čak i ako dođe do osuđujuće presude ona nema baš mnogo sličnosti s onim s čim se započelo postupak i nije uopće izgledno da će itko ikad provjeravati i uspoređivati (kamoli odgovarati za to) koliko je novca potrošeno u nekom postupku i koliko je dio jasno nepotreban.
Tako npr. stvarno nije jasno čemu (osim jeftinom populizmu) služe fotografije zgrada koje navodno pripadaju dugogodišnjem direktoru i predsjedniku HOK-a (bez podataka o njihovoj vrijednosti, o tome jesu li stečene npr. kreditom, kakav je prijavljeni dohodak navedenih u prethodnim razdobljima, je li bilo provjera podrijetla imovine i što su iste pokazale) - pa nisu valjda kriminalci samo zato što imaju tu imovinu (ako je uopće njihova, to bi trebalo provjeriti i to su praktično javni podaci)?
Zašto je loše za neko trgovačko društvo (u ovom slučaju za društvo OMS, ali i za društvo Plinara istočne Slavonije) ono sa čim se premijer već dugo javno hvali da je dogovoreno za hrvatsku državu i njezine građane (niska nabavna cijena) koji za to plaćaju deset puta manje iznose npr. potrošene električne energije i poskupljenja im prije tek od jeseni - zar ne bi trebalo vrijediti pravilo o jednakosti pred zakonom?
Zašto se ne iznosi podatak je li društvo Plinara istočne Slavonije jedino imalo takav (povlašteni) ugovor ili nije, ako je imalo jedino onda je i početno i ključno pitanje tko je i zašto to odobrio, a ipak ne je li i preko koga to društvo zaradilo. Naime, ako je INA samo tom društvu pogodovala cijenom, trpi gubitak do tržišne cijene, neovisno što kupac dalje radi i je li i koliko zarađuje.
Zašto se na neki način sumnja u zdrav razum javnosti, pa se u istom tekstu objavljuje kako su 'crvenu lampicu' upalile uplate na račun umirovljenika iz Zadra, ali i podaci o dobiti društva OMS, bez takvih podataka za Plinaru istočne Slavonije i/ili pojašnjenja o uplatama na račun umirovljenika koji je inače otac fizičke osobe koja je navodno sve osmislila i koja, po zaključku istražitelja (citat Slobodna Dalmacija, nedjelja, str. 6) nije nagrađena mitom, nego uplatom na račun vlastitog oca. 'O tempora, o mores', ni mi ne možemo drugo nego ponoviti izreku starih Latina nad ovakvom konstrukcijom.
Ina se nema što braniti
Moguća buduća optužnica, kako sada stvari stoje, neće ići protiv INA-e, pa se INA u tom smislu i nema što braniti. Naravno, tijekom postupka do eventualnog optuženja se može svašta događati i tu je jako nezahvalno i neozbiljno bilo što prejudicirati. Ukoliko je INA u nekom trenutku loše planirala strategiju cijena i u vezi toga ugovornih odredbi, to samo po sebi nije kriminal, ali je teško za povjerovati da je to bilo tako za jedno društvo, a drukčije za drugo ili druge.
Predvidivo je da će se stvari polako, ali sigurno, razvodnjavati, uz razmjerno male izglede za brz i učinkovit postupak u smislu ishođenja osuđujuće presude ili presuda otprilike u skladu s onim s čim se započelo s uhićenjima. A jasno je što Europski sud za ljudska prava i općenito moderni standardi smatraju prihvatljivim razumnim rokom - to su tri godine.
Izgledi za tako nešto, žao nam je napisati, su jednaki nuli, a jako bi voljeli praktičan demanti koji se ne bi temeljio na nekakvoj nagodbi, nego na procesu koji bi išao u meritum stvari, neovisno o tome kakav bi zaključak sud konačno izveo.
Zaključni komentar
Svatko bi trebao učiti iz povijesti, pa to po mogućnosti znači učiti iz tuđih, ne iz vlastitih propusta. Svi znamo tko je bio Al Capone, ali i da je konačno priveden pravdi ne zbog dokazanog ubojstva, nego zbog tzv. finih, točnije poreznih nedjela. Kada je to tako i kada se još prisjetimo da je to jedno od rijetkih područja u kojima država nema što dokazivati, nego ako druga strana ne dokaže podrijetlo, mora platiti sva davanja, naravno i kaznu, većih dvojbi ne bi ni trebalo biti. Trošak postupka i angažiranih službi svakako je minimalan.
Znajući da jako mali dio onih koji imaju nesrazmjer imovine (legalno zarađene i stvarne) istu prikrivaju (pravilo je zapravo upravo obrnuto, posebno npr. glede skupih automobila i plovila i nekretnina), proizlazi da oni gotovo pa da sami sebe prijavljuju, posebno ako službe rade svoj posao. Kada to sve znamo, kada znamo i koliko stvarno koštaju npr. samo oni najrazvikaniji postupci u koje se (sudeći po ishodima) vjerojatno prerano krenulo, stvarno pitanje je jedno jedino - zašto?