Umjesto odgovora o još jednome hrvatskom ‘trećem putu‘ valja pratiti sljedeće poteze Damira Vanđelića i njegove udruge Zrin. Oni zasad jedini imaju predispozicije postati platforma jednoga takvog šireg okupljanja za političke promjene, vjerojatno u suradnji s uspješnim gradonačelnicima i županima koji ne dolaze iz HDZ-a ili SDP-a
Očekivana pobjeda Ivice Puljka i njegova Centra na gradskim izborima u Splitu nužno otvara pitanje: je li moguće splitski model ponoviti na nacionalnom planu, na parlamentarnim izborima? Je li došao trenutak da i u Hrvatskoj neki treći put preuzme Vladu i upravljanje državom? I kakav bi to treći put mogao ili trebao biti?
Samo je prvi odgovor jednostavan. Da, današnja hrvatska politička scena upravo je idealna za proboj, pa barem i relativnu izbornu pobjedu nekog 'trećeg puta'. Upravo na tragu splitskog modela. Jer, izborna je pobjeda bilo kojega trećeg puta iznad svega rezultat slabosti i političke potrošenosti postojećega političkog establišmenta, a ne programa bilo koje stranke 'trećeg puta'. To su u pravilu prosvjedni glasovi protiv nekoga i/ili nečega. A hrvatski je politički establišment u dubokom bankrotu: SDP je ne samo u raskolu već i u raspadu, HDZ ide prema stanju političke eutanazije, odnosno trenutku kad će imati više članova nego birača, pretvarajući se u običnu interesnu skupinu.
Nekad malih, ali stabilnih stranaka poput HSLS-a ili HNS-a više nema ni u tragovima… I da se nastavi taj trend urušavanja establišmenta i umnožavanja stranaka, moglo bi se dogoditi da relativni pobjednici nekih budućih izbora postanu – manjinci. Da zajamčenih osam zastupnika nacionalnih manjina bude dovoljno za relativnu većinu u Saboru. Dakle, 'trećim putovima' put je širom otvoren.
Bankrot establišmenta
Ali i dosadašnja hrvatska iskustva s 'trećim putovima' nisu nimalo blistava. Pokazivali su se često kao proizvedeni sateliti velikih stranaka. SDP ih je proizvodio kao bi zadržao dio birača koji su ga napuštali (Laburisti, Orah…). HDZ ih je proizvodio kako bi sebe pozicionirao prema političkom centru (različite pravaške i suverenističke opcije). Katkad su, poput Živoga zida, ti 'treći putovi' slijedili svoje europske anarhističke uzore. No i taj se eksperiment, srećom, raspao na hridima osobnih karaktera i narcisoidnosti.
Najdulje se uspio na sceni zadržati Most, kao vječita oporba svim vlastima, pa i vlastitima, ali uglavnom na nebitnim stvarima. Najveći politički iskorak pak napravio je Možemo! osvojivši vlast u politički zapuštenom Zagrebu poslije Bandića i postavši najglasnija oporba HDZ-u na nacionalnoj razini. No kad stranka čija su jezgra radikalni aktivisti SDP-ovih NGO-ova bez ikakvih upravljačkih i političkih iskustava doživi takav politički uzlet deklasirajući matičnu partiju i sve ostale, to nije znak njihove političke snage, nego općeg bankrota političkog establišmenta.
Hrvatska je, zapravo, u svojevrsnoj političko-upravljačkoj slijepoj ulici. Dosadašnji su mainstream putovi zapušteni, obrasli (klijentelističkom) mahovinom. Dosadašnji 'treći putovi' ne vode nikamo. A sve se to događa u uvjetima velikih promjena u europskom (i globalnom) poretku, usporedivima s promjenama nastalima nakon rušenja Berlinskog zida i u uvjetima kad hrvatska državna uprava, koja servisira politiku, postaje neodrživa, kad puca po svim šavovima. Slabo je plaćena, nije u stanju odgovoriti na zahtjeve EU, zbog nadzora Ureda europskog tužitelja neće više moći udovoljavati željama svojih političkih poslodavaca… A skorašnja energetska i opća ekonomska kriza samo će pojačati te efekte.
Menadžeri i duboka država
Ukratko, Hrvatska je zrela za duboke političke promjene; one su, štoviše, nužnost. Ali gledajući sadašnju političku pozornicu, uključujući ostatke 'trećih putova', te promjene nema tko provesti. Naime, takve supstancijalne promjene upravljanja državom ne mogu se proizvesti iz postojećega političkog bazena iako mnogi i iz tog bazena mogu u njima participirati. Pa i splitski, Puljkov ogranak 'trećeg puta'.
Da bi put promjenama bio otvoren, nužna je sinergija menadžerskog pristupa političkom upravljanju i duboke države, one koja već tridesetak godina balansira uloge HDZ-a i SDP-a u vođenju države. I koja ipak uvijek presudno utječe na strateške procese. I nije to tako samo u Hrvatskoj. Zato umjesto odgovora o još jednome hrvatskom 'trećem putu' valja pratiti sljedeće poteze Damira Vanđelića i njegove udruge Zrin.
Oni zasad jedini imaju predispozicije postati platforma jednoga takvog šireg okupljanja za političke promjene, vjerojatno u suradnji s uspješnim gradonačelnicima i županima koji ne dolaze iz HDZ-a ili SDP-a. Ali samo pod uvjetom da za takav pothvat imaju potporu duboke države – kako hrvatske tako i nekih partnerskih. Bez takve potpore bit će to samo još jedan propali izlet menadžera u politiku. I korak dublje za Hrvatsku.