Kako objektivno vrednovati rad ljudi tijekom realizacije njihovih radnih zadataka uvijek je za privatne poduzetnike bio problem, ali i za šefove javnih i državnih službi. Među onima čiji rad treba vrednovati na primjeren način su i stečajni upravitelji, koji rade dosta osjetljiv posao. A da bi se objektivno vrednovao njihov uspjeh na poslu treba procijeniti koliko su radno opterećeni tijekom realizacije svoga zadatka.
Ponavljam, nije jednostavno postaviti kriterije, a ni objektivno definirati uvjete u kojima stečajni upravitelji rade, ali čini mi se da je unatoč tomu iz Ministarstva uprave i pravosuđa predložen loš kriterij za ocjenu njihove radne opterećenosti. U javnoj je raspravi Pravilnik o pretpostavkama i načinu izbora stečajnog upravitelja metodom slučajnog odabira, a u članku 12. piše da se njegova radna opterećenost ‘određuje kao zbroj težine postupaka dodijeljenih stečajnom upravitelju upisanom na popis stečajnih upravitelja za područje svakog trgovačkog suda‘. Bit će vam mnogo jasnije u nastavku jer se dalje navodi da se stečajnom upravitelju povećava radna opterećenost u skladu s dodijeljenom težinom postupka. Do sada ništa nije sporno, ali problem nastaje zbog toga što je osnovni kriterij vrsta postupka. Naime, o njoj ovisi kolika će biti težina nekog stečajnog postupka dodijeljenog stečajnom upravitelju.
Ne pitaju se oni koji znaju
Primjerice, stečajni upravitelj u postupku za opterećenje dobiva jedan bod, bez obzira na to koliko je velika kompanija ili financijska institucija u stečaju. Nadalje, jedan bod dobiva i povjerenik u predstečajnom postupku, a privremeni stečajni upravitelj u prethodnom postupku i stečajni upravitelj u otvorenom postupku naknadne diobe dobivaju za opterećenost 0,3 boda. Svima ostalima uopće se ne priznaje opterećenost (stečajni upravitelj u skraćenom stečajnom postupku, kao i onom u postupku osobne uprave te u slučajevima u kojima se otvoreni stečajni postupak ne provodi), pa zato nemaju bodova. Tome dodajmo i to da se stečajnom upravitelju izabranom s liste visokokvalificiranih stečajnih upravitelja težina postupka određuje jednako za svaki postupak – jedan bod.
I opet mi se čini kao da pisci propisa ne pitaju ili vrlo malo pitaju one kojih se to najviše tiče – u ovom slučaju stečajne upravitelje. Jer dok čitate taj članak 12. morate se zapitati kako može biti isto provoditi stečajni postupak male i velike kompanije. A ovdje je osnovni kriterij vrsta postupka, odnosno je li u pitanju stečajni postupak koji vodi stečajni upravitelj ili je pak u pitanju, primjerice, privremeni stečajni upravitelj u prethodnom postupku, bez obzira na veličinu tvrtke. Kakva je to procjena težine zadatka?! Zato mi se čini mnogo razumniji prijedlog jednog stečajnog upravitelja koji smatra da težina postupka, odnosno radna opterećenost mora biti na drugačiji način vrednovana. On također navodi nelogičnost u prijedlogu Pravilnika Ministarstva pravosuđa i uprave jer kaže, ako se takav pravilnik prihvati, ‘stečajni upravitelj koji vodi stečajni postupak banke ima istu radnu opterećenost kao i stečajni upravitelj koji vodi stečajni postupak u kojem treba prodati jedan stari auto‘.
Neprihvatljivi model
Dodaje da je takav model radne opterećenosti neprihvatljiv te da ona mora biti definirana ‘statusom poduzetnika sukladno Zakonu o računovodstvu ili visini aktive koja je utvrđena na općem ispitnom ročištu‘. Zato predlaže da se za stečajni postupak mikropoduzetnika za opterećenost dodijeli 0,5 bodova, a jedan bod za stečajni postupak malog poduzetnika. Dva boda dobio bi stečajni upravitelj za stečajni postupak srednjih poduzetnika, a za stečaj velikih poduzetnika tri boda. Za stečajni postupak banke pak predlaže pet bodova, a prema vrsti poduzetnika predlaže isto bodovanje za povjerenike predstečajne nagodbe.
Neću ulaziti u to je li takvo bodovanje dobro ili nije, ali, ponavljam, prijedlog tog stečajnog upravitelja mnogo je logičniji nego onaj koji je u javno savjetovanje uputilo Ministarstvo pravosuđa i uprave.
POST SCRIPTUM
Nerijetko stečajni upravitelji preuzimaju postupak kada je tvrtka već dobrano zaglibila u teškoće i zbog toga su stečajni postupci manje uspješni nego što bi inače bili da su poduzetnici ranije prihvatili takav scenarij. Dobar je primjer nekadašnjeg Peveca. Stečajni upravitelji pričali su mi da ta kompanija nije bila ništa bolja od drugih koje su otišle u stečaj, ali stečajnom upravitelju Darku Šketu posao je ipak bio lakši s obzirom na to da je na vrijeme podnijela zahtjev za stečaj.