I lijeva i desna oporba ponajprije igraju za vlastiti (personalni) opstanak u Saboru. A u biti igraju za Plenkovića. Dok je stanje takvo, najveća promjena može biti neki novi koalicijski korektor Plenkovićevoj apsolutnoj vlasti u koaliciji s manjinama, koje praktički ne podliježu izbornom ispitu
Idemo na izbore. Asocijacija prva: I nakon Plenkovića – Plenković. U utakmici s unaprijed poznatim (relativnim) pobjednikom izborna bitka vodit će se, metaforički rečeno, na gol-razliku. O toj gol-razlici ovisi hoće li se održati potpuni status quo Plenkovićeve izvršne vlasti s dosadašnjim koalicijskim partnerima, što je njegova neskrivena želja, ili će biti prisiljen potražiti koalicijskog partnera koji će mu ograničiti upravljačku moć.
Unatoč predizbornim anketama koje uoči kampanje upućuju na lošije rezultate HDZ-a nego prije četiri godine, Andrej Plenković i dalje je nesporni dirigent (i) ovih izbora. To pokazuje i pokazivat će na svakom koraku, do izlaska na birališta, od same objave odluke o raspuštanju Sabora na proslavi HDZ-ove obljetnice, koja je označila i neslužbeni početak HDZ-ove izborne kampanje, i to samo nekoliko dana nakon što je s podsmijehom otklonio istovjetni zahtjev oporbe.
Bogati poticaji za glasače
U sljedeća dva mjeseca naslušat ćemo se o rezultatima Plenkovićeve vlade. Ali neke uistinu ima: na europskom planu, primjerice, dovršena je hrvatska integracija u EU (Schengen, uvođenje eura), Hrvatska je prestala biti država problem i postala obična europska država, na europskom vanjskopolitičkom planu čak prednjači u prozapadnim politikama slijedeći SAD (Ukrajina, Izrael), sâm se Plenković kao predsjednik Vlade pozicionirao u EU-u iznad kategorije države koju predstavlja, uglavnom je racionalno vodio Hrvatsku kroz koronakrizu, nakon dugog zastoja počela je i europskim sredstvima potpomognuta obnova Zagreba i Banovine poslije potresa… Transatlantska suradnja u praksi mu nikada nije bila jača strana. Ali na tome se ne gube izbori, kao što se ni na europskoj integraciji ne dobivaju. No kao apsolutni upravitelj HDZ-om, a kao premijer i upravitelj državnim proračunom, Plenković je osigurao bogate motivacijske poticaje za glasače: razgranatoj kapilarnoj mreži stranačkih i drugih prijateljskih klijenata otvorena su i prilagođena sredstva europskih fondova i državnog proračuna (što je legitimno ako nije protuzakonito), uoči izbora još jednom će stići veće mirovine, povećao je plaće državnih i javnih službenika (kažu neki analitičari, iznad proračunske održivosti).
U takvom kontekstu prigovori oporbe koji se svode na prozivke ‘Drž‘te lopova!‘ ne padaju na plodno tlo. Najveća je oporba Plenkoviću u tom smislu Ured europskog tužitelja (EPPO), koji će vjerojatno u sljedeća dva mjeseca izvući svoje adute. No ne treba precjenjivati taj utjecaj na izborne rezultate. U hrvatskoj tranzicijskoj ekonomiji, u kojoj je i dalje dvije trećine BDP-a povezano s državnim ili nekim drugim proračunom, politički klijentelizam i korupcija postali su norma ponašanja. Pa i oni što na prosvjedima viču ili po portalima pišu ‘Drž‘te lopove!‘ poslije predstave nerijetko, preko reda, potraže svoj dio proračunskoga kolača.
Prozivke i slijeva i zdesna
Nasuprot Plenkoviću i HDZ-u cijela je oporba: uobičajeno podijeljena desnica i ad hoc povezana ljevica.Slijeva viču ‘Dosta!‘, ‘Dolje HDZ!‘, ‘Drž‘te lopove!‘ simbolički stišćući pest, politički i ideološki koketirajući s propalim režimima (komunizam), nepostojećim državama (jugoslavenski region) udruženima sa zapadnim zeleno-trans globalizmom, koji nema uporišta u hrvatskome biračkom tijelu. Zdesna prozivaju za ‘nacionalnu izdaju‘ i ‘briselsko poslušništvo‘, što više nema glasače ni u zabačenijim seoskim birtijama.
Nema zaokruženog odgovora na ključne hrvatske izazove i najslabije točke Plenkovićeve politike: upravljanje nacionalnom demografijom, dovršetak ekonomske tranzicije, odnosno minimizacije političkoga operativnog upravljanja gospodarstvom, i hrvatsko strateško energetsko pozicioniranje u novoj geopolitičkoj arhitekturi Europe. Takva oporba, i lijeva i desna, ponajprije igra za vlastiti (personalni) opstanak u Saboru. A u biti igra za Plenkovića. A dok je stanje takvo, najveća promjena može biti neki novi koalicijski korektor Plenkovićevoj apsolutnoj vlasti u koaliciji s manjinama, koje praktički ne podliježu izbornom ispitu. Može taj korektor doći zdesna, u obliku Domovinskog pokreta, što je sad omiljena politička kalkulacija. Ali ja ne bih podcijenila mogućnost lijevoga, ili centralno-lijevoga ili centralno-centralnoga, žetonski točkastoga poslijeizbornoga korektora sastavljenog, primjerice, od Nađijeva/Zurovčeva Fokusa, Čačićevih Reformista, međimurskih, dalmatinskih i istarskih nezavisnih lista. U izborima koji zapravo nisu izbori za novog šefa Vlade. Već u maksimalnoj promjeni – izbori za novoga korektora vladanja.