Nismo dovoljno prilagođeni globalnoj ekonomskoj politici

Glavni ekonomisti svijeta, prema anketi Svjetskoga ekonomskog foruma (WEF), njih navodno 82 posto, izvještavaju ovih dana o vrlo visokim razinama neizvjesnosti u globalnom gospodarstvu. Jako su zabrinuti, ali čini se da naši ekonomisti pri vlasti vide samo optimistične varijante našeg razvoja. Kako je takvo što moguće?

Ekonomisti su prije svega zabrinuti zbog poremećaja u trgovinskoj politici, visokih troškova obrambenih rashoda, slabih izgleda za rast u Sjevernoj Americi i uvlačenja Azije u politike američke neizvjesnosti. Gotovo polovina svjetski poznatih ekonomista predviđa neto gubitak radnih mjesta. Pritom, istina, smatra da će uzrok dijela pada njihova broja biti uporaba umjetne inteligencije, što se do sada nije implicitno predviđalo u ekonomskim prognozama. Većina očekuje da će tvrtke odgoditi strateške odluke, što bi u pojedinim zemljama moglo dodatno povećati rizike od recesije. Kako mi stojimo s time?

U osnovi, poznato izvješće Svjetskoga ekonomskog foruma sugerira znatan strukturni pomak u globalnome gospodarstvu koji zahtijeva aktivnu prilagodbu i stratešku agilnost usred novih izazova.

Ne možemo ignorirati izazove

Svjetski izazovi takvi su da ih naše državno vodstvo ne bi smjelo ignorirati. Pozitivna statistička izvješća kojima svjedočimo mogla bi biti jako varljiva. Konvergencija hrvatske ekonomije u europsku statistički izgleda dobro. Naša financijska zaostajanja za Europom vidno se smanjuju. Očito smo bili jako zaostali. Primjerice, u neto plaćama iz realnoga sektora zaostajemo sve više u odnosu na europske pokazatelje. Ali istodobno ignoriramo da su plaće uglavnom podignute u državnom i paradržavnom prostoru, a da se sporo povećavaju u privatnom sektoru. Tj. podižu se tek toliko koliko je država to iznudila od privatnika na lokalnom tržištu rada. No za koliko su stradala realna primanja umirovljenika? Umirovljenicima ne pomažu statistička uvjeravanja da bi trebali biti zadovoljni.

Mirovina iz rada već je manja za četrdeset posto od aktualne plaće iz rada. Država intervenira u mirovine, ali uvijek prema socijalnoj kategoriji, nepravedno zanemarujući mirovine onih koji su radili mnogo godina i dali najveći doprinos. Novac se dijeli prema socijalnoj logici. Tako je ideja o trinaestoj mirovini završila kao socijalna mjera umjesto da se određuje prema doprinosu koji su ljudi ostvarili u mirovinskom procesu.

I drugi su izazovi za koje nitko ne daje odgovore što ćemo učiniti. U energetici jedino je važno da osiguramo dovoljne količine energije. Ali to ne bi smio biti razlog da ne raspravimo po kojim cijenama to ostvarujemo. HEP je, naravno, zadužen i država ga mora spašavati, a da nije otvorena mogućnost financiranja u proizvodnju građana koji imaju višak novca i sad ulažu u državni dug. Čini se da većina građana i dalje više vjeruje u državni dug nego u bilo koju domaću proizvodnju. A onda se čudimo da oni koji to mogu ulažu ili u nekretnine ili državne obveznice. Nedostatak ulaganja u proizvodnju i usluge ozbiljan je problem.

Izdvajanja za obranu poletjela su s 1,3 posto BDP prije dvije ili tri godine na više od dva posto danas i jure prema trampovskih pet posto. Sve je to bilo podnošljivo dok smo darivali staru opremu i streljivo. Ali sada kada treba kupiti modernije i novo, vide se problemi. Cijene na svjetskom tržištu višestruko su povećane, a domaće proizvodnje osim u nekim minornim segmentima gotovo i nema. Već je sad osamdeset posto vojne potrošnje trošak postojećega sustava s tek dvadesetak posto kapitalnih ulaganja u sofisticiranu opremu. Možda bi bilo najbolje da u sklopu obrambenih priprema sagradimo vojnu bolnicu.

Strukturne promjene

Vremena su teška i vrijeme je za otvorene oči. Promjena osnova u svjetskoj ekonomiji kao što su povećanje carina i tehnološki poremećaji povećava ekonomsku neizvjesnost. Većina ekonomista smatra da su nedavne promjene američke politike strukturne, a ne privremene, što izaziva zabrinutost za nova ulaganja i poremećaje u potrošnji zbog nepredvidljivosti ekonomskih uvjeta. U toj novoj svjetskoj ekonomskoj situaciji, od koje se ne može pobjeći, trebali bismo se odrediti prema rastu, inflaciji, mirovinama, troškovima obrane, monetarnoj i fiskalnoj politici. Skrivanje iza europskih politika iznimno je opasno.

Sveobuhvatna tema ekonomske neizvjesnosti u svijetu, u Europi i kod nas komplicira buduća ekonomska predviđanja. Naši ekonomisti i vlada morali bi širom otvoriti vrata razgovora o aktivnoj prilagodbi i našoj strateškoj agilnosti. Ekonomski rezultati bit će kakvi će biti, ali ne bismo se trebali osloniti na kreativnu političarsku interpretaciju tih rezultata.