Ništa od viđenoga nije dovoljno da Trump uvrsti BiH u svoju agendu

Može li neki 'nadograđeni Dayton', koji bi rezultirao funkcionalnom BiH, postati dio Trumpova vanjskopolitičkog plana, dakle postati politički realna opcija? Zasad na to pitanje nema jednoznačnog odgovora. Ali izgledno je da postoje projekti i pokušaji animacije i senzibilizacije američkog predsjednika da i BiH uvrsti u svoju vanjskopolitičku agendu.

Jedan od takvih projektnih pokušaja nedavno se dogodio upravo u Daytonu, u sklopu zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a, kojoj je priključeno i (šest mjeseci preuranjeno) obilježavanje tridesetogodišnjice Daytonskog sporazuma. Usprkos tomu što je na njemu sudjelovalo iznimno jako hrvatsko izaslanstvo – premijer Andrej Plenković, aktualni ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman i dvojica bivših ministara, Mate Granić i Miomir Žužul, koji su danas među posljednjim živim dužnosnicima iz vremena nastanka daytonskoga mirovnog procesa – u hrvatskome medijskom prostoru taj je događaj prošao gotovo neprimjetno. No zato je vrlo velik odjek imao u bosanskohercegovačkim medijima.

Propast pokušaja senzibilizacije

– Hrvatska delegacija došla je ne samo s koordiniranim porukama za panele nego i s jasnom strategijom zastrašivanja i cenzurisanja učesnika s pro-bh stavovima – požalio se Ismail Ćidić, predsjednik Bosnian Advocacy Centera, jedne od lobističkih organizacija za promicanje bošnjačkog unitarizma, odnosno ideje 'građanske BiH'. I još gore, prema Ćidiću, koji je mlada bošnjačka nada u međunarodnoj lobističkoj mreži: – Nakon panela ​hrvatska delegacija raširila bi se po hodnicima nastavljajući lobirati među pojedinim američkim učesnicima ili ulaziti u sukob s pro-bh učesnicima​ iznoseći uvrede i prijetnje.

Bošnjačku političku javnost osobito je uznemirio, kako to Slobodna Bosna piše, 'penzionisani hrvatski diplomat Miomir Žužul koji se s dozom prezira obraćao svom kolegi učesniku na panelu.' I opisuje detaljno kako je Žužul, suvereno i s profesorskim autoritetom, demontirao pokušaj mladoga bošnjačko-američkog politologa Jasmina Mujanovića da politički centraliziranu unitarnu iliti, kolokvijalno, 'građansku'​ BiH ponudi kao poželjan koncept novoj Tumpovoj administraciji.

Iako je bošnjački pokušaj senzibilizacije Trumpove administracije za njihov politički koncept ovoga puta neslavno propao, nije riječ o naivnom pokušaju. Bošnjački su lobisti vješto iskoristili mogućnost da se tema BiH i nadogradnje Daytonskog sporazuma stavi u kontekst Parlamentarne skupštine NATO-a, što joj daje i razinu i vidljivost da se u tom formatu pokuša progurati vlastiti politički koncept. A navodno je i kuvajtski novac bio od pomoći. To je mnogo ozbiljnije od onoga što je prije toga vrlo sirovo učinio srpski vožd Aleksandar Vučić pokušavši se 'ubaciti' na Trumpovu večeru, ali ​je zaustavljen pred vratima Mar-a-Laga. Ili onoga što je jednako sirovo učinio Milorad Dodik pokušavši prikazati političko bratstvo s izraelskim premijerom Netanyahuom na skupu o holokaustu u Haifi, ali ​je zamoljen da se udalji sa skupa i napusti Izrael.

No, ujedinivši napokon prethodna iskustva i aktualnu političku moć, hrvatsko je izaslanstvo, vođeno na najvišoj razini (premijer Plenković), pokazalo da vrlo uvjerljivo može zaustaviti takve pokušaje, ali i koja je prednost istupanja s pozicije članice NATO-a. Za razliku od onoga originalnog Daytona, kada je Hrvatska tretirana kao jedna od 'zaraćenih strana'.

Ključ za novi američki angažman

Ipak, ništa od dosad viđenoga nije dovoljno da Trump uvrsti BiH u svoju političku agendu. Prisutnost zamjenika američkoga državnog tajnika Christophera Landaua na skupu u Daytonu govori da to nije nemoguće. Njegove poruke sudionicima rasprave skiciraju preduvjete takva angažmana. Prvo, SAD će se uključiti i pomoći samo ako narod(i) BiH to žele. Pritom je Landau napravio distinkciju između političara (koji to, barem oni iz BiH, sigurno ne žele, nap. a.) i naroda. Drugo, SAD se više neće baviti projektima 'izgradnje nacije', čiji je 'laboratorij' BiH bila u posljednjih trideset godina. I treće, taj bi dogovor 'morao uzimati u obzir regionalne uvjete i realitete', što se može čitati kao utjecaj na regionalnu sigurnost i strateške projekte poput nove europske energetske mreže i Inicijative triju mora. To je ključ za novi američki angažman i u prednosti će biti onaj tko kroz tu prizmu bude sagledavao budućnost BiH. Hrvatska tu mora biti zainteresirana strana jer je stabilna, prozapadna BiH za Hrvatsku egzistencijalno važna. Pozicija članice NATO-a i EU-a pritom je velika prednost. A daytonski je skup pokazao da, uz malo dobre volje, Hrvatska ima kapacitet biti više od promatrača.