Istinski međunarodni utjecaj aktualnoga hrvatskog predsjednika završava negdje kod pauna iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku. No ne treba podcjenjivati snagu Milanovićevih riječi. Dubina iz koje one dolaze je velika. Potencijalna šteta također
NATO se neće zaustaviti zbog Zorana Milanovića. Baš kao što se prije četrdesetak godina ni Reuters nije zaustavio na poznatu zapovijed ondašnjega jugoslavenskoga komunističkog 'funkcionera' Xhavida Nimanija koji je, nezadovoljan zapadnim izvještavanjem o prosvjedima kosovskih Albanaca, u jednom trenutku navodno povikao: 'Zaustavite taj Reuters!' I otišao u povijest.
Istinski međunarodni utjecaj aktualnoga hrvatskog predsjednika završava negdje kod pauna iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku. Za razliku od Nimanija, Milanovićeve prijetnje vetom na pristupanje Finske i Švedske NATO-u neće ostati ni upamćene dulje od tjedan dana.
Prevelika je količina idiotarija koje izgovara svakodnevno pa sve one starije od tri dana automatski odlaze u 'otpad' i bivaju zaboravljene. Neće ni NATO isključiti Hrvatsku zato što mu hrvatski predsjednik prijeti vetom na proširenje. Znaju dobro i u Buzinu i u Bruxellesu i u Washingtonu da međunarodni utjecaj Zorana Milanovića završava na njegovu paunu.
Štoviše, znaju da će u slučaju potrebe i nužde Zoki i za njih odraditi neku visokologoreičnu predstavu, a tekstove uloga lako pamti i još lakše izgovara. Zoran Milanović predsjednik je za domaću političku uporabu, još jedan u nizu predsjednika za banalizaciju Hrvatske koji će do kraja mandata vjerojatno nadmašiti velemajstora banalizacije države i svojega političkog uzora Stipu Mesića.
Šteta ostaje kod kuće
Ne plaše se Zokija i njegova novoga hrvatskog 'nacionalizma' ili stare proruske sklonosti ni NATO ni EU. Šteta od njegovih ispada ostaje unutar hrvatskih granica i hrvatskoga političkoga korpusa. U usporedbi s njime čak se i Bakir Izetbegović može predstavljati kao umjereni proeuropski političar, čak i Željko Komšić izgleda kao politički mudrac.
Milorad Dodik pokraj Zorana Milanovića djeluje više kao austrijski narodnjak, a manje kao velikosrpski gazda Republike Srpske. A kad se Zoranu Milanoviću pridruži doktor i (ruski) akademik Dragan Čović, Srbi više ne izgledaju kao najveći ruski politički pijuni na Balkanu. Zahtjevi Hrvata u BiH za minimum demokratskih standarda, odnosno izmjene izbornog zakona kako bi sami birali svoje političke predstavnike, a ne, kao dosad, da im ih biraju drugi (Bošnjaci), uz Milanovićevu 'zaštitu' gube političku ozbiljnost i svaku šansu da budu prihvaćeni.
Pljeskati Milanoviću, koji usred velikoga europskog geopolitičkog preslagivanja prijeti (praznom puškom) da će blokirati ulazak Švedske i Finske u NATO ako netko – Tko? Jens Stoltenberg? Švedska? Finska? – ne riješi pitanje izbornog zakona u Federaciji BiH i ne osigura političku ravnopravnost Hrvata, znači pljeskati vlastitoj političkoj šteti.
No Zoran Milanović više je od riječi. Iza tih naoko zbrkanih riječi i uvredljivih etiketa jednoga (bivšeg) naoko frajera može se pratiti vrlo konzistentna antizapadna politika, njegova vrlo postojana proruska sklonost, koja nije počela s Putinovom agresijom na Ukrajinu, i vrlo postojano vezivanje Hrvatske uz istočno postjugoslavensko susjedstvo. Čak i onda kad to na prvi pogled izgleda kao Zokijev 'novi hrvatski nacionalizam'. Ili osobito tada.
Pravljenje države problema
Valja se prisjetiti. Kao šef parlamentarne oporbe 2007. Zoran Milanović zauzimao se za referendum o ulasku Hrvatske u NATO. Godinu dana poslije, kad je Sanaderova vlada osigurala pozivnicu Hrvatske u NATO, a tadašnji američki predsjednik George Bush doputovao u službeni posjet Zagrebu, šef parlamentarne oporbe Zoran Milanović odbio je prisustvovati njegovu (povijesnom) govoru na Markovu trgu, koji je bio prava oda hrvatskoj borbi za slobodu. Jer, nije volio Busha.
Jedan od prvih Milanovićevih poteza kao predsjednika vlade bio je tzv. lex Perković. Zbog pokušaja da od izručenja Njemačkoj spasi dvojicu dužnosnika nekadašnje Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Milanović je doveo Hrvatsku do ruba suspenzije članstva u Europskoj uniji, i to samo nekoliko mjeseci nakon što je postala članica.
Bio je izraziti protivnik gradnje Pelješkog mosta – sve dok mu iz Bruxellesa nisu poručili da mosta mora biti jer EU mora imati teritorijalni integritet. Iz čista mira otvorio je zamrznute granične sporove s BiH, Crnom Gorom i Srbijom praveći od Hrvatske državu problem. Bio je izraziti protivnik LNG terminala na Krku. Za njegova je mandata počeo veliki ulazak ruskoga kapitala u Hrvatsku, na strateški osjetljivim pozicijama…
Zato, iako je međunarodno posve nebitan, ne treba podcjenjivati snagu Milanovićevih riječi. Dubina iz koje one dolaze je velika. Potencijalna šteta također.