Kinezi su se u posljednja dva desetljeća izvještili u pridobivanju naklonosti europskih suradnika za svoje projekte i ciljeve, upoznali su njihove slabosti, koje se najčešće vrte oko novca, a pomalo i oko osobne taštine
Kina i Zapad predvođen SAD-om posljednjih su godina, bez sumnje, glavni globalni protivnici. Još uvijek demokratski Zapad nastoji sve oštrijim gospodarskim ograničenjima i sankcijama spriječiti Kinu da pod vodstvom Komunističke partije (KPK) postane jedina svjetska supersila, sa svim geopolitičkim i političkim posljedicama koje bi to preuzimanje imalo. Posljednjih mjeseci taj sukob prijeti prerastanjem u otvoreni rat u slučaju da Kina pokuša vojnim sredstvima osvojiti Tajvan. U tim je okolnostima ograničavanje gospodarske suradnje s Kinom u strateški važnim područjima prihvatio čak i kolebljivi EU, koji se dugo oglušivao na pozive SAD-a i UK-a za zajednički režim sankcija. Tom novom zapadnom jedinstvu pridonijele su i spoznaje o gotovo neograničenim mogućnostima komunističke Kine da s pomoću telekomunikacija, umjetne inteligencije i društvenih mreža utječe na upravljanje zapadnim društvima, kao i spoznaje da u zapadnim gradovima s velikom kineskom dijasporom Kina stvara paralelne, svoje policijske sustave.
Dvostruka mjerila
Doduše, nije to novo savezništvo Zapada nasuprot Kini sasvim iskreno niti je lišeno povremenih soliranja pojedinih država i vlada. Svjedočimo kako se njemački kancelar Olaf Scholz nevoljko i teško odriče kineskih investicija u hamburšku luku. Ili kako francuski predsjednik Macron sav sretan i ponosan prihvaća ‘ljubaznu‘ ponudu kineskog vođe i šefa KPK-a Xi Jinpinga da zajedno grade ‘europsku autonomiju‘ naspram SAD-u. Ili, u prijevodu, da zajedno rade na slabljenju zapadnog saveza naspram Kini. Ili doznajemo iz WSJ-a (Wall Street Journal) da su američka i europska diplomacija prije tri godine praktički u posljednji trenutak zaustavile kinesko preuzimanje riječke luke… Ali to nekako i nije osobito iznenađenje imamo li na umu dugogodišnju europsku, pa i hrvatsku, uključenost u kineski projekt ‘Pojas i put‘, koji je zapravo geopolitički projekt ostvarenja kineske globalne dominacije. A i Kinezi su se u posljednja dva desetljeća izvještili u pridobivanju naklonosti europskih suradnika za svoje projekte i ciljeve, upoznali su njihove slabosti, koje se najčešće vrte oko – novca, a pomalo i oko osobne taštine.
Međutim, koliko se svoje proklamirane politike drži najuže vodstvo zapadnog saveza za ograničavanje kineske globalne dominacije? Mislim, dakako, na SAD i UK? Jedan je od najsvježijih primjera dvostrukih mjerila tri i pol milijarde dolara vrijedan projekt Fordove tvornice baterija za električne automobile u američkoj saveznoj državi Michiganu, a u suradnji s kineskim proizvođačem baterija Contemporary Amperex Techonology Co. Ltd.-om (CATL). Dakle, u posljednjih nekoliko mjeseci, kad su odnosi između SAD-a i Kine na rubu otvorenog rata i dok američka administracija uporno i argumentirano upozorava Zapad na nužnost prekida gospodarske suradnje s tom zemljom u strateškim sektorima i na politički oprez, američka kompanija Ford u suradnji s kineskom državnom kompanijom CATL, čija je stvarna vlasnica Komunistička partija Kine, razvija zajednički projekt usred SAD-a. I ne samo to: već su prema zakonskom aktu koji je u sklopu antiinflacijskih mjera potpisao predsjednik Biden izuzeti od plaćanja poreza. Jer zapošljavaju i razvijaju zelene energije. Ili, u prijevodu, u vrijeme poziva na najoštrije sankcije prema Kini američki porezni obveznici (su)financiraju kinesku investiciju usred Amerike. Ford ima opravdanje: bez kineskih baterija ne može proizvoditi električne automobile. I Joe Biden ima opravdanje: to je dio njegove zelene agende. A ne zaboravimo, nagodinu su izbori.
Britanski piloti u službi Kine
Primjer drugi je iz UK-a, manjeg, ali vrlo glasnog zagovornika jedinstvene zapadne politike ograničavanja Kine. Potkraj prošle godine, kad je zaoštravanje odnosa Zapada i Kine krenulo prema otvorenoj eskalaciji s mogućom ratnom završnicom, gotovo je nadrealno izgledala vijest (Reuters, Sky News) da posljednjih godina Kina uredno unajmljuje umirovljene pilote britanskoga ratnog zrakoplovstva da bi instruirali kinesku vojsku o zapadnim strategijama i taktikama ratovanja. Odgovor britanskog ministarstva obrane bio je tipičan zapadnodemokratski: načelno, umirovljeni piloti nisu se ogriješili o zakon.
Xi Jinping sâm određuje koliko će puta biti izabran, briga ga za zelene agende, zakoni ga ne obvezuju i ne štedi na novcu. To mu daje prednost u ovome globalnom sukobu. Kažu da se diktature iscrpljuju i urušavaju iznutra. No u ovoj je utakmici zaista pitanje može li poprilično dekadentna zapadna demokracija to dočekati.