Operacija priznanja Palestine nije zbog Gaze, nego onih koji ju vode

U skladu s najavama, Francuska i UK, dvije velike europske države koje su i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, priznale su Palestinu, požurivši i druge države da to učine. Macronova Francuska učinila je to u sklopu svoje velike njujorške predstave, sastanka na vrhu o dvodržavnom rješenju izraelsko-palestinskoga sukoba koji je u New Yorku suorganizirala sa Saudijskom Arabijom na marginama jesenskoga zasjedanja Opće skupštine UN-a. Starmerov UK (u pratnji Kanade i Australije) to je učinio malo ranije. Hrvatska vanjska politika i u vezi s tim je pitanjem predvidivo podijeljena.

Predsjednik Zoran Milanović ​gorljivi je zagovornik priznanja Palestine. U njujorškoj eskapadi o 'izraelskome ubilačkom režimu' i palestinskoj pravednoj borbi otišao je dosad najdalje u svojoj anticionističkoj retorici, koja se smatra suvremenim izričajem antisemitizma. Srećom za Hrvatsku, doseg njegovih poruka u međunarodnoj areni ograničen je na marginu susreta s njujorškim Hrvatima, poneku crticu u hrvatskim medijima, a sigurno će ostati zabilježen i u povijesti hrvatsko-izraelskih bilateralnih odnosa. Nasuprot tomu, politika premijera Plenkovića prema mogućem priznavanju Palestine načelno polazi od dvodržavnog prijedloga. Ali smatra da se palestinsku državu treba priznati u završnici mirovnog procesa, uz međusobno priznanje dviju država.

Efekt balvana u mirovnom procesu

Drastična je razlika između tih dvaju pristupa. Sama srž izraelsko-palestinskoga sukoba jest u tome da palestinske vlasti ne priznaju Državu Izrael, a deklarirani je glavni politički cilj radikalnoga, džihadističkog Hamasa ​uništenje Izraela, odnosno njegov povratak u 'svijet islama' i istrebljenje Židova, što potvrđuje i djelima, uključujući napad na izraelska židovska naselja 7. listopada 2023. No sukob ima širi kontekst. Od 22 države članice Arapske lige, koje su najbliža i šira okolica Izraela, samo njih pet dosad je priznalo Izrael. Riječ je o najbližim zapadnim (čitaj: američkim) saveznicima iz arapskoga svijeta (Egipat, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko).

Od 57 država Organizacije islamske suradnje (OIC) uz navedenih je pet država još samo Turska priznala Izrael. Znači, 51 od 57 članica OIC-a, od zapadne Afrike preko središnje do jugoistočne Azije, do danas nije priznala Izrael, koji je institucionalno snažna država, s funkcionalnom demokracijom zapadnoga tipa. Nasuprot tomu, baš sve države članice OIC-a priznale su Palestinu, koja nema temeljne prerogative države, granice i institucije pravne države, kojom upravljaju manje ili više radikalizirane islamističke i plemenske skupine. U tom okružju i u tom kontekstu Izrael itekako ima razloga osjećati ugroženost, odnosno biti zabrinut za sâm opstanak. Plenkovićev pristup priznanju Palestine stoga je racionalan i politički pragmatičan – priznanje kao završna faza procesa. Hrvatska uz to zbog svojih državnih interesa ne smije priznanjem Palestine ugroziti partnerstvo s SAD-om, ali ni ostati izolirana u EU-u. Usklađenost s njemačkom politikom pragmatično je rješenje.

No što će se promijeniti za stanovnike Gaze nakon ovoga novog vala priznanja Palestine? Hoće li ono zaustaviti humanitarnu krizu ili je barem malo ublažiti? Jer to je, navodno, bio glavni motiv operacije priznanja koju su predvodile Francuska i UK. Ta priznanja ne proizvode taj efekt. Naprotiv, njihova je prva izravna posljedica to da je Hamas proglasio pobjedu i počeo na trgovima, uz prigodno slavlje, javno likvidirati navodne kolaboracioniste, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu objavio je da bilo kakva palestinska država zapadno od Jordana (dakle u Izraelu) nije moguća. Priznanje je izazvalo i efekt balvana u američkome (Trumpovu) mirovnom precesu, jedinom koji realno može rezultirati nekim održivim rješenjem.

Nešto se ipak postiglo

Operacija priznanja i nije provedena zbog Gaze i Palestine, već zbog onih koji je vode. Oni će se sada baviti uspostavom diplomatskih predstavništava... Glavni tajnik UN-a (A. Guterres) trebao bi presuditi je li Hamas uistinu napustio izvršnu vlast ili se samo preimenovao (!). No nešto se ipak postiglo. Francuska i UK nastoje se uz UN-ovu pomoć uključiti u mirovni proces iz kojeg ih je Trump (s razlogom) isključio i osigurati svoju buduću ulogu. Globalna ljevica potvrdila je svoje jedinstvo – operaciju priznanja na Zapadu vode mahom lijeve i zelene vlade. Upitno je, doduše, što će im propalestinska i proimigrantska politika donijeti na domaćem planu. A i naš je Zoran potvrdio da nije slučajni predsjednik, već projektni – za proizvodnju privida nesvrstanosti.