S obzirom na to da su Orbán i Vučić dosad slovili kao najpoznatiji, iako ne i najvažniji, Putinovi igrači u Europi, ove velike izborne pobjede koje su tako samodopadno, na granici groteske, proslavili bit će za njih i nova velika kušnja
Dvojica politički dugovječnih i moćnih susjeda – mađarski Viktor Orbán i srpski Aleksandar Vučić – pomela su oporbene izazivače na nedjeljnim izborima. Orbán je protiv sebe imao Zapadom potpomognutu cjelokupnu oporbu: od krajnje ljevice do krajnje desnice. No projekt sličan onima koji su u posljednjih godinu dana uspjeli u Češkoj (poraz Andreja Babiša) i u Bugarskoj (poraz Bojka Borisova) na mađarskim je izborima doživio potpuni poraz.
Pozadina Vučićeve pobjede ponešto je drukčija: njega nitko uistinu nije htio ni smijeniti ni promijeniti. Baš takav vladar Srbije, koji čvrstom rukom upravlja svime u Srbiji, a ne utječe ni na što bitno za Europu (na NATO ili EU), koji ograničeno utječe na države u susjedstvu (BiH, Crnu Goru, Kosovo, Sjevernu Makedonija), odgovara trenutačno svima.
Srbija 'između svjetova'
No s obzirom na to da su Orbán i Vučić slovili kao najpoznatiji, iako ne i najvažniji, Putinovi igrači u Europi, te velike izborne pobjede koje su tako samodopadno, na granici groteske, proslavili bit će za njih i nova velika kušnja. A za Hrvatsku mogli bi biti prigoda da se strateški repozicionira prema provedbi i srpskih i mađarskih velikodržavnih projekata u Hrvatskoj koji su se ostvarivali na ruski (financijski) pogon, uvijeni u energetiku, brigu za manjinska prava i kulturnu baštinu, investiranje bez profitne motivacije u djelatnosti poput medija, sporta, poljoprivrede, proizvodnje hrane i slično.
U procesu definiranja novoga europskog poretka, koji je nakon ruskog napada na Ukrajinu nepovratan, Vučićeva je politička uloga prilično jednostavna, iako ne i lagodna. Srbija će, sigurno, još dulje ostati država 'između svjetova'. Mogu si u njoj tepati i da su 'nesvrstani'. A Vučić će uglavnom biti objekt tog poretka od kojega će usluge tražiti svi 'dioničari': i Moskva, i Washington, i Bruxelles, i Berlin… I vjerojatno će spoznati koliko neudobno može biti sjediti na više stolica.
No Orbánova je uloga u tom europskom ili, ako hoćete, zapadnom resetiranju mnogo izazovnija. Danas se percipira kao glavni Putinov čovjek u Europi, najveći destabilizator EU, najslabija karika NATO-a, autokrat koji je potpuno ovladao mađarskom državom i društvom. I sve je to on dijelom potvrdio svojim stajalištima nakon Putinove invazije na Ukrajinu: nije ga osudio, nije dopustio transport oružja Ukrajini preko Mađarske, u pobjedničkom je govoru u svoje protivnike (vrlo neukusno) uvrstio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog…. Ali Mađarska je bez zadrške glasala za rezoluciju OS-a UN-a koja osuđuje invaziju kao i za zajedničke EU sankcije protiv Rusije, širom je otvorila vrata ukrajinskim izbjeglicama… I kako je ovih dana otkrio poljski premijer Mateusz Morawiecki (čije su pozicije prema ruskoj invaziji i projektu ruskog svijeta dijametralno oprečne Orbánovima), glavni protivnik uvođenja strožih energetskih sankcija Rusiji, onih koje obuhvaćaju i naftu, a ne samo plin, uopće nije Mađarska. Naprotiv, Orbán je spreman glasati za sankcije. Tim se sankcijama najviše protivi – Njemačka. Drugi će diplomatski izvori dodati i Austriju.
Razotkrivanje uloga
Kako se mnoge uloge razotkrivaju u ovoj agresiji na Ukrajinu, tako se postupno razotkriva da glavni Putinov čovjek u Europi ipak nije bio Viktor Orbán, već je to bila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, zajedno s bivšim kancelarom Gerhardom Schröderom, sadašnjim kancelarom Olafom Scholzom, sadašnjim predsjednikom Frank-Walterom Steinmeierom… Njihove su politike dovele Europu u energetsku ovisnost o Rusiji i Putinu dale snagu. Orbán je samo uzeo svoju dionicu u tom projektu. No dok se Scholz i Steinmeier danas ispričavaju zbog pogrešnih politika prema Rusiji (kao da je riječ o pogreščici iz nehaja, a ne o strateškom projektu), Orbán to odbija učiniti.
Štoviše, prihvaća na sebe i njemački grijeh – Putinova glavnog igrača u Europi. S druge strane, učinit će sve što je potrebno da mađarska pripadnost EU i NATO-u ne bude upitna. Orbán je uvijek dobro razlikovao strateške ciljeve od dnevnih taktika, čak uživa u ulozi političke crne ovce. Ali ako EU pokuša sankcionirati Mađarsku (zbog demokratskih deficita, proruskih pozicija ili nečega trećeg), to bi moglo izazvati Orbána da upozori i na istočne grijehe velikih europskih učitelja demokracije. I to bi tek bila prava pouka iz suvremene realpolitike. One koja se na (parlamentarnoj) površini iscrpljuje u raspravama o razini obvezatnosti transrodnih zahoda u javnim prostorima. A u dubini (države) priprema gradnju novog zida između svjetova.