Kao što Mađarska veličinom, snagom, a ni utjecajem, nije ni Francuska ni Njemačka, tako ni Orbán ne može postati strateg neke nove Europe. Sve što radi podređeno je uvećanju mađarskog utjecaja, koji gradi na propustima neuspješnih velikih upravitelja Europe i u nišama koje su ostavili otvorenima
Otkad je Mađarska 1. srpnja preuzela predsjedanje EU-om, zrakoplov Viktora Orbána gotovo ne gasi motore. Najprije iznenadni posjet Ukrajini uz rukovanje s predsjednikom Zelenskim, tek da se ne kaže da on ne može razgovarati sa svima. Zatim let u Moskvu i razgovori s (političkim) prijateljem, ruskim predsjednikom Putinom, s odašiljanjem poruke da je mađarski premijer i trenutačno predsjedatelj Europskog vijeća zapravo u mirovnoj misiji. Doduše individualnoj, jer u službenim strukturama EU-a nitko o njoj ništa ne zna. Nakon toga let u Peking i srdačan susret s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, koji mu je u posljednje vrijeme i veliki gospodarski partner (16 milijardi eura izravnih kineskih investicija u Mađarsku), nasuprot službenoj europskoj politici smanjenja ovisnosti o Kini. I Xija je, dakako, odmah uključio u svoju mirovnu inicijativu.
Orbán se ruga EU-u
Sad je pak već u službenoj ulozi mađarskog premijera u Washingtonu, na NATO-ovu samitu na kojem je domaćin i neslužbeni lider jedinoga ozbiljnog zapadnog obrambeno-sigurnosnog saveza američki predsjednik Joe Biden, čiji vidljivo oslabljeni mentalni kapaciteti i odlučnost da nastavi voditi zapadni svijet i sljedeće četiri godine sve više izazivaju sažaljenje, nevjericu i zabrinutost. Usput, Orbán već računa s time da će Donald Trump ponovno biti u Bijeloj kući od siječnja sljedeće godine. U međuvremenu je u Europskom parlamentu okupio desnu grupaciju Domoljubi za Europu koja je, nakon što joj se pridružilo Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, postala treća po snazi grupacija u EP-u, s perspektivom daljnjeg rasta… Za sve to vrijeme službene strukture EU-a, koje su u fazi nezamjeranja i dogovora o novoj administraciji, nisu bile u stanju smisliti neki službeni odgovor na vanjskopolitičko soliranje Viktora Orbána.
A što zapravo radi ‘leteći Orbán‘ na početku predsjedanja EU-om? I zašto to čini? Na površinskoj razini zabavlja se kao samozvani mirovni posrednik, rugajući se EU-u. Svojim aktivnostima poručuje da je (sad) on taj kojeg treba zvati ako želite razgovarati s EU-om. Što, dakako, nije točno, ali samo potvrđuje da u EU-u nemate koga zvati kad uistinu želite voditi ozbiljne geopolitičke razgovore. Na dubljoj razini Orbán svojim manevrima svakako želi oslabiti postojeću EU-ovu glavnostrujašku nomenklaturu i postati osnivač nove europske desnice, ako već vođa na dulji rok ne može biti, jer Mađarska, jednostavno, nije država tog reda. Izolacijom svega što je desnije od zamišljenog centra trenutačni europski politički mainstream u tome mu je (bio) od velike pomoći. A što će dalje činiti s političkom moći koju osvaja?
Kao što Mađarska veličinom, snagom, a i utjecajem, nije ni Francuska ni Njemačka, tako ni Viktor Orbán, čak i kad bi to želio, ne može postati (iluzionistički) strateg neke nove Europe poput Emmanuela Macrona, čija se vizija upravo raspada u izravnom prijenosu, a ni ‘veliki tata‘ EU-a kao što je ‘velika mama‘ bila Angela Merkel. Njegovi dometi završavaju na velikoj, odnosno utjecajem što većoj, Mađarskoj, kako u okolnim zemljama (bivše Austro-Ugarske Monarhije) tako i u strukturi EU-a. Sva njegova savezništva taktičke su prirode: od Milanovića i Vučića do Erdoğana, od Putina i Xija do Trumpa. I sva su podređena uvećanju mađarskog utjecaja, koji gradi na propustima i u nišama koje su otvorenima ostavili neuspješni veliki upravitelji Europe.
Pragmatični trgovac
Orbán dovodi kineske investicije u Mađarsku (industrija električnih automobila) na valu EU-ovih zelenih politika, koje kao političar prezire. Njegova plinska ljubav s Putinom izrasla je na europskoj energetskoj politici Angele Merkel. Za razliku od narcisoidnog stratega Macrona više sliči prizemnom i pragmatičnom trgovcu konjima koji izvlači kratkoročne profite za veću Mađarsku gdje god vidi priliku i bez obzira na posljedice.
U tom kontekstu valja gledati i njegovu ofenzivu u okupljanju krajnje desnih stranaka u EP-u kojima je, osim suverenističkog izričaja, zajednička i više ili manje izražena proruska orijentacija. Dodamo li tomu ljevicu i krajnju ljevicu, koje na kraju uvijek gaje proruske sentimente, postoji mogućnost da Putin u novome EP-u dobije dva trojanska konja – jednog zdesna, drugog slijeva. U vrijeme kad bi svaki ozbiljni europski političar geopolitičke interese trebao staviti iznad svjetonazora, to je ozbiljan izazov za EU. No uzroke treba tražiti u ozbiljnim bolestima francuske i njemačke politike. A ne u trgovcu konjima koji uvijek uzme ono što mu prilike pruže.