Vjerujem da rusko-ukrajinski rat neće završiti potpunom (ukrajinskom) vojnom pobjedom nad ruskom vojskom, nego promjenom odnosa snaga, dovoljno uvjerljivom da otvori prostor mirovnom sporazumu kojim će Ukrajina obraniti svoje pravo na teritorijalni suverenitet, a Rusija neće biti sasvim izbačena iz igre
Snažan je osjećaj među analitičarima rusko-ukrajinskog rata da se bliži njegov vrhunac nakon kojega će se otvoriti put prema nekom primirju i sporazumnom miru. No kako bi trebao izgledati taj mirovni proces? Tko će biti njegovi javno vidljivi akteri? To je i dalje enigma iako se znade da će stvarni glavni akteri toga sporazumnog mira biti Rusija i SAD. No kojim putom do njega doći?
U dosadašnjem tijeku rata, od početka ruske invazije do danas, u razumijevanju ratnih zbivanja mnogo su pomagala hrvatska iskustva u obrani od (veliko)srpskih osvajanja. Ruski velikodržavni projekt, koji je politička potka Putinovih osvajanja, izgleda kao veliki original male kopije velikosrpskog projekta – i u ideologiji i u njezinoj provedbi i nositeljima. Prateći analogiju s nekadašnjom srpskom ratnom propagandom, mogli smo razumjeti širenje paranoje o ruskoj ugroženosti i nacističkom karakteru Ukrajine kao povod za invaziju na Ukrajinu.
Put prema vojnom porazu tehnički uvjerljivo nadmoćne ruske vojske, koja je statistički izgledala nepobjedivo, mogao se razumjeti iz analogije s ratnim JNA-ovim performansama u Hrvatskoj i poslije u BiH. Sjećajući se Vukovara, mogli smo (pred)vidjeti što će se dogoditi u Mariupolju.
Nemoćno Vijeće sigurnosti
Gledajući različite europske mirovne pokušaje s Putinom, u kojima je prednjačio francuski predsjednik Emmanuel Macron, mogli smo unaprijed znati da od toga nema ni prekida vatre, a kamoli primirja ili mira. Prvo, zato što u sredini rata istinsko primirje objektivno nije moguće, a još je manje moguć neki mirovni sporazum. I drugo, zato što nijedna europska država zasebno, a ni EU kao cjelina, nema vojno-političku težinu nužnu za takve pregovore i sporazume.
Vidjeli smo to kod tzv. sporazuma iz Minska kojima su Njemačka i Francuska zapravo Putinu prepustile Krim nakon što ga je anektirao. A viđali smo to i tridesetak godina prije kad je regionalni silnik Slobodan Milošević vrtio europske emisare oko malog prsta.
I već smo tada mogli spoznati da je Vijeće sigurnosti UN-a, kao nominalno glavni globalni mirovni menadžer, potpuno neefikasno ako svih pet stalnih članica VS-a nema visoko usklađena politička stajališta. U uvjetima u kojima je stalna članica Vijeća sigurnosti, Rusija, u izravnom osvajačkom ratu prema susjednoj državi Vijeće sigurnosti potpuno je nemoćno, beskorisno. Ali kako onda do mira?
Dobitna kombinacija u ratovima u BiH i Hrvatskoj bila je promjena odnosa vojnih snaga na terenu i SAD-om predvođena neformalna tzv. kontaktna skupina pet velikih sila (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Njemačka) u ulozi mirovnog menadžera. No u rusko-ukrajinskom ratu Rusija je izravni agresor, a SAD je praktički u ratnom sukobu s Rusijom zahvaljujući svekolikoj vojnoj i političkoj potpori koju pruža Ukrajini.
Testiraju se ovih dana u zapadnim medijima i neki drugi modaliteti kontaktnih skupina za Ukrajinu, primjerice SAD, Kina, UK, EU; neki bi im dodali i Japan ili Indiju. Ne mislim da su realni jer ne vjerujem da SAD želi poniziti Rusiju i tako je gurnuti u okrilje Kine koja mu je sljedeća, i to mnogo veća, protivnica u globalnome geopolitičkom resetiranju. Mogu se pojaviti samo kao svjedoci u završnici. Iz istih razloga vjerujem da rusko-ukrajinski rat neće završiti potpunom (ukrajinskom) vojnom pobjedom nad ruskom vojskom, nego promjenom odnosa snaga, dovoljno uvjerljivom da otvori prostor mirovnom sporazumu kojim će Ukrajina obraniti svoje pravo na teritorijalni suverenitet, a Rusija neće biti sasvim izbačena iz igre.
Zelenski iznosi američko stajalište
Zapravo, čini mi se da je mirovni proces iza scene već počeo. U prilog tomu govori ovih dana plasirana vijest o razgovorima koje iza svjetala pozornice vodi šef američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan s Putinovim savjetnicima za nacionalnu sigurnost i vanjske poslove Nikolajem Patruševom i Jurijem Ušakovom. Vijeće za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a, u koje se slijevaju sve obrambene, obavještajne i vanjskopolitičke informacije, jest ta instancija koja u pravilu vodi ovako složene operacije. Tako je bilo i u pripremi Daytonskog sporazuma.
Obrambena sposobnost Ukrajine apsolutno je ovisna o američkoj potpori. SAD si pak zbog svojih interesa i prestiža ne može dopustiti mir koji bi izgledao kao poraz Ukrajine. Jedina zapreka postaje – Vladimir Putin. Ukrajinski predsjednik Zelenski već je najavio spremnost za mirovne pregovore, ali bez Putina. To se može čitati i kao američko stajalište. Najelegantnije bi bilo rješenje i izvedbu prepustiti Rusiji.