U prijedlogu Zakona o cestama ozbiljnih primjedbi imaju operatori plinskog distribucijskog sustava koji bi morali plaćati ugovaranje plaćanja služnost upravama za ceste jer se plin distribuira i kroz zemljište kojim one upravljaju. No distributeri plina smatraju da ne trebaju plaćati služnost.
Nisam stručnjak za distribuciju i opskrbu plina, ali mi se argumenti distributera s pravne strane čine prihvatljivim, pa bih ih iznio. Naime, distributeri traže da ih se izuzme iz ugovaranja plaćanja služnosti iz istog razloga kao što su izuzeti svi oni koji građanima i poduzetnicima pružaju vodne usluge. Naime, vodna usluga nije komercijalna djelatnost pa se prema tome ne može ni tretirati tvrtke koje ih pružaju kao subjekte koji nastoje ostvariti isključivo profit, već kao subjekte od javnog interesa. To vrijedi i za distribuciju plina.
Svi ostali koji se bave komercijalnom djelatnošću, a to su između ostalog i opskrbljivači plinom kućanstava i poduzeća, morali bi plaćati služnost jer im je cilj profit.
Dobit nije primarna
Jedna od tvrtki koje smatraju da ne trebaju plaćati služnost je i E.ON Hrvatska koja ističe da je ‘Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima definirana služnost kao ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da se na određeni način služi tom stvari ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili zbog toga glede nje nešto propustiti te da se služnost stječe na temelju valjanog pravnog posla‘.
Primjerice, netko je izgradio kuću koja je okružena zemljištem drugih vlasnika. Vlasnik te kuće ima pravo na dio tog zemljišta u okruženju izgraditi sebi put kako bi mogao do nje doći. Tako i distributeri koji dobavljaju plin smatraju da imaju pravo izgraditi infrastrukturu kojom će se dobavljati plin opskrbljivačima, a oni će ga dalje prodavati potrošačima.
E sad, kad bi se gledalo samo tako, nisam siguran u tvrdnje distributera da ne trebaju plaćati služnost. Međutim, sagledamo li stvar malo šire, onda se zaista može uzeti u obzir da je dobava plina, kao i drugih energenata, od javnog interesa za državu, poput pružanja vodnih usluga.
Osim toga, kao što u lokalnim sredinama ima samo jedan distributer i opskrbljivač vodom (komunalne tvrtke), tako u tim sredinama postoji samo jedan distributer plina. Odnosno, nema tržišne utakmice u kojoj će se nekoliko distributera natjecati koji će od njih prodavati plin opskrbljivačima, a potonji pak krajnjim potrošačima. Nadalje, kako navode u Zagorskom metalcu, prihod koji ostvaruju distributeri isključivo je namijenjen za obavljanje te djelatnosti (prema čl. 3., st. 2. Metodologije utvrđivanja iznosa tarifnih stavki za distribuciju plina), ‘pri čemu pružatelji usluge distribucije plina nisu poduzetnici čiji je cilj stjecanje dobiti na tržištu, već posluju po načelu povrata troškova uz ostvarenje marginalne dobiti koja se koristi u svrhu razvoja distribucijskog sustava‘.
Dva puta isto
I konačno, distributeri smatraju da bi plaćanjem služnosti upravama za ceste praktično dva puta plaćali istu stvar jer za polaganje plinske infrastrukture distributeri ionako lokalnim samoupravama plaćaju koncesiju.
Ukoliko pak distributeri budu morali plaćati služnost, navode da će sigurno doći do poskupljenja njihove usluge, a cijena će se preliti na opskrbljivače, a ovi će pak, što je za očekivati, taj trošak prebaciti na potrošače – građane i poduzeća.
U ovom trenutku to nikom ne odgovara. Ne mislim samo na krajnje potrošače (troškovi života i proizvodnje bi porasli), nego i na državu kojoj je cilj očuvati cijene energenata kako ti krajnji potrošači ne bi bili totalno izbezumljeni. U tom slučaju trošak bi u najmanju ruku morali podnijeti distributeri i opskrbljivači, no ako se oni ne bi mogli dogovoriti, morala bi intervenirati država.
U svakom slučaju, meni se ovi argumenti distributera čine razumnom, pa ako ništa drugo, bilo bi dobro da ih Vlada, odnosno Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja još jednom preispita.
POST SCRIPTUM
I HGK se uključio u javnu raspravu stajući na stranu distributera iznoseći iste argumente. Brod – plin ističe da u Zakonu o tržištu plina piše da regulirana energetska djelatnost znači djelatnost čije uvjete i odredbe, koji mogu uključivati cijenu/naknadu/tarifu za obavljanje usluge i kvalitetu usluge, određuje Hrvatska energetska regulatorna agencija (čl. 3.). S obzirom da su istovremeno distributeri zakonski dužni osigurati dobavu plina, onda se postavlja pitanje koliko im država u tome odmaže s obzirom na uvođenje tog parafiskalnog nameta.