Poruka kineske mirovne inicijative mnogo je važnija od njezina sadržaja

Dok SAD analizira sadržaj kineskoga špijunskog balona koji je američko ratno zrakoplovstvo prije dvadesetak dana oborilo iznad američkog tla, Kina je uputila novi izazov SAD-u i zapadnim saveznicima. Na prvu obljetnicu ruske invazije na Ukrajinu predstavila je, u dvanaest točaka, svoju mirovnu inicijativu za završetak rusko-ukrajinskog rata.

Nije to neki mirovni plan, kako se uobičajeno naziva u medijskom prostoru, niti ga ima smisla analizirati kao ozbiljan mirovni prijedlog. Riječ je o općenitom position paperu u kojem Kina definira svoju poziciju prema sukobu podupirući prešutno rusku stranu: zauzima se za poštovanje teritorijalnog integriteta, ali zaboravlja pozvati rusku vojsku na povlačenje s okupiranih ukrajinskih teritorija.

U ovom slučaju poruka kineske mirovne inicijative mnogo je važnija od njezina sadržaja. Kina je njome poručila SAD-u i zapadnim saveznicima da je rusko-ukrajinski rat i njezin rat, a ne samo sukob između Rusije i Zapada. A Rusiju je zapravo ponizila tom inicijativnom (ili ponukala da realno sagleda svoju novu poziciju u međunarodnom poretku?) postavivši se kao ruski tutor u globalnoj areni.

Kina želi biti partner SAD-u

Usporedimo li međunarodni menadžment ruske agresije i rata u Ukrajini s onim koji je doveo do Daytonskoga mirovnog sporazuma nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH devedesetih godina prošlog stoljeća, uočljive su sličnosti i razlike. Sličnost je u tome što oba procesa vodi SAD, poduprt europskim saveznicama. Kina u budućem mirovnom procesu za Ukrajinu želi preuzeti poziciju koju je Rusija imala u mirovnim procesima na Balkanu – glavnoga američkog partnera. No velika je razlika između ondašnjega ruskog i današnjeg (ili sutrašnjega) kineskog partnerstva u mirovnom procesu.

Prije tridesetak godina na Balkanu tadašnji američki predsjednik Bill Clinton tadašnju je Jeljcinovu Rusiju učinio glavnim partnerom u mirovnom procesu kako bi joj spasio čast nakon sloma komunizma i raspada Sovjetskog Saveza, pomogao joj da održi privid velesile i izbjegao deklarativna ruska protivljenja mirovnom procesu. No u tom procesu Rusija nije imala osobitu težinu. Vlastita face-saving operacija bila joj je važnija od velikosrpskih interesa na Balkanu.

Danas se Kina sama nastoji nametnuti kao američki partner u budućem mirovnom procesu za Ukrajinu bez američkog poziva i protivno američkim željama. I za razliku od ondašnje Rusije, današnja Kina ne želi samo statirati u procesu i ne skriva više ambiciju da nakon SAD-a ona postane svjetska supersila.

Špijunski balon (ili baloni) nad SAD-om bio je tek uvod u kinesku ofenzivu na međunarodnom planu kojom sad želi i javno potvrditi status globalne velesile, pa donekle i ismijati SAD. Nije bilo ugodno američkom predsjedniku Bidenu i Pentagonu u posebnoj vojnoj operaciji angažirati ponos svoga ratnog zrakoplovstva za rušenje kineskog balona. Ali još bi neugodnije bilo pustiti kineski špijunski balon da odleti nakon što je već preletio SAD od sjevera do juga i od zapada do istoka, nadlijećući pritom više američkih vojnih baza.

Blokiravši praktički dogovoren posjet američkoga državnog tajnika Antonyja Blinkena Pekingu, Kina je poručila da SAD više nije taj koji će diktirati raspored zbivanja u međunarodnoj politici, onaj čija će biti zadnja. ‘Mirovni plan‘ za rješenje rusko-ukrajinskog rata bio je sljedeći korak u toj kineskoj ofenzivi otvorenog izlaska u međunarodnu političku arenu. I vjerojatno je sve to tek početak velike kineske političko-diplomatske ofenzive.

Podjele su već izazvane

Neke ciljeve kineski ‘mirovni plan‘ već je ostvario. Prvo, već je izazvao podjele u Europskoj uniji, koja je na Ukrajini ipak uspjela obnoviti savezništvo s SAD-om. Iz briselske ‘središnjice‘ stigle su brze i oštre kritike (Ursula von der Leyen, Josep Borrell). Kritizirao ga je i dosad vrlo suzdržani njemački kancelar Olaf Schloz jer nigdje ne kaže izričito da se ruska vojska mora povući iz Ukrajine.

Francuski predsjednik Macron je pak u ‘planu‘ prepoznao šansu da se uključi u proces i najavio svoj posjet Kini u travnju. Podupire ga, dakako, mađarski Viktor Orbán, koji se prometnuo u sustavna promotora interesa istočnih autokracija unutar Unije. U neugodnu je poziciju doveden ukrajinski predsjednik Zelenski, koji ga ne smije izričito odbiti. A i Vladimir Putin, kad bi mogao birati, pregovarao bi radije s SAD-om nego da ga zastupa Xi. I najvažnije, svojim ‘mirovnim planom‘ Kina je poručila SAD-u: Ne čekamo vas samo na Pacifiku. I rat u Europi – naš je rat.