Pišu: prof. dr. sc. Darko Tipurić i prof. dr. sc. Željko Garača
Naša je ideja uvođenje i distribucija neprenosivih potrošačkih vaučera s kratkim rokom valjanosti. Ministarstvo financija uplatilo bi određeni iznos kriptokuna na račune građana (jedna kriptokuna vrijedi jednu kunu). Dobivenim kriptokunama poduzetnici bi mogli podmiriti svoje obveze prema državi
Krizna razdoblja navode potrošače da donose racionalnije odluke o potrošnji, odnosno da manje troše. To potvrđuje situacija koju imamo u posljednja dva mjeseca s koronavirusom – znatno utječe na pad osobne potrošnje: (1) zbog prisilne hibernizacije većine gospodarskih aktivnosti koja prati mjere ublažavanja epidemijskih posljedica, (2) primjetne nesigurnosti građana u vezi s očekivanim budućim dohotkom i (3) neizvjesnosti o trajanju krize, što sve navodi potrošače da manje troše i da izbjegavaju potrošnju bilo čega što nije nužno za preživljavanje.
Primarne potrebe, poput hrane i pića, stanovanja i potrošnje energenata, ubrajaju se u onaj dio potrošnje za koji stanovništvo mora izdvojiti sredstva neovisno o kretanju njegova raspoloživog dohotka. Međutim, to nije dovoljno kako bi se osigurala razina potrošnje potrebna za ublažavanje efekata krize. Budući da je osobna potrošnja najveći makroekonomski agregat s velikim utjecajem na ekonomska kretanja, poslovne cikluse i s prosječnim udjelom od tri petine u BDP-u u Hrvatskoj, nužno je snažno potaknuti ljude da se nastave ponašati u skladu sa svojim uobičajenim navikama u potrošnji.
Izravno poticanje potrošnje
Država aktivnim mjerama mora osnažiti osobnu potrošnju, ali govoriti o pozitivnim poreznim reformama kojima bi se to djelomično moglo osigurati nije realno, kao ni očekivati povoljna kretanja na tržištu rada u idućem razdoblju. Osim što treba osigurati uvjete u dogovoru s bankama da bi se osigurala lepeza potrošačkih kredita u uvjetima zadržavanja niskih kamatnih stopa uz moratorij na postojeće kredite građana, država treba osmisliti dodatne mjere kako bi izravno potaknula osobnu potrošnju.
Neki smatraju da se očekivana razina primanja u kratkom roku može osigurati ravnomjernom distribucijom dodatnog odnosno osnovnog dohotka svim građanima. Taj oblik zagovara se u nekim zemljama kao povratak na paradigmu pravednosti i socijalne ravnoteže te uklanjanja dodatnih posljedica rastuće nejednakosti akcelerirane koronakrizom. Npr. u škotskom parlamentu predstavljena je ideja vladajuće većine da se uvede recovery basic income, a predsjednica američkoga Kongresa Nancy Pelosi izjavila je da je ideja univerzalnog dohotka 'vrijedna i da zaslužuje pozornost'.
Međutim, podjela novčanog iznosa svim punoljetnim građanima kao jedna od mogućih opcija o kojoj bi trebalo raspravljati nije jamstvo brzog poticanja potrošnje u ovakvim kriznim uvjetima i oživljavanja ekonomskih aktivnosti. Dio tako podijeljenoga dohotka može završiti u jednom od oblika štednje, što otklanja osnovnu svrhu mehanizma boljeg upravljanja krizom.
Naša je ideja uvođenje i distribucija neprenosivih potrošačkih vaučera s ograničenim rokom trajanja kojima se može platiti roba ili usluge na domaćem tržištu krajnje potrošnje. To bi, vjerojatno (ali ne u svim situacijama), povećalo ukupnu zaduženost jer bi država morala intervenirati, ali stvorili bi se preduvjeti za ublažavanje skorašnje recesije i sprječavanje najgoreg scenarija ekonomske stagnacije. Koncept bi bio sljedeći: svaki punoljetni građanin dobio bi vaučer u istom iznosu i tako bi se zadovoljio kriterij društvene pravednosti. Postojao bi rok u kojem se vaučeri moraju iskoristiti (npr. šest mjeseci). Nakon isteka roka valjanosti postali bi bezvrijedni.
Modificirani pristup ne bi ograničavao podjelu vaučere samo na punoljetne građane zbog potencijala diskriminacije obitelji s djecom. Ako bi podjelom vaučera bila obuhvaćena i djeca, onda bi se spektar robe i usluga koje se mogu kupiti vaučerom povećavao i prema opsegu i strukturi, pa bi i učinci te mjere bili veći. Takva aktivnost, uz druge mjere, mogla bi ponovno oživiti potrošnju, a slijedno tomu i poduzetničku ponudu na tržištu. Jasno je da takva raspodjela zahtijeva rigorozna pravila kojima će se spriječiti bilo koji oblik špekulacija i manipulacija.
Riječ je, važno je dometnuti, o kratkoročnoj mjeri čiji bi učinak bio poticaj u promjeni potrošačkih navika u krizi i koja ne može supstituirati druge važne aspekte oporavka gospodarstva i instrumente kojima se olakšava izlazak iz krize. Pozitivne posljedice osjetili bi svi sektori koji imaju ponudu na domaćem tržištu.
Koncept podjele vaučera može se, ako se napravi precizna simulacija, čak prilagoditi da se ne povećavaju proračunski deficit i javni dug. Moguće je koncept vaučera prilagoditi tako da se država samo 'odriče' dijela poreza i doprinosa (koje i inače ne bi prikupila) jer porezna osnovica za taj dio ne bi ni postojala. S druge strane, izravno utječe na rast BDP-a.
Uporaba platforme blockchaina
Povrh toga bilo bi korisno u uvođenju potrošačkih vaučera upravljački i tehnološki iskoračiti uporabom platforme blockchaina. Kategorija povezanih blokova ima proof-of-authority (nema rudarenja) za koji postoje gotova softverska rješenja te se brzo i jednostavno uvodi. Tako bi izabrani operator sustava (APIS, SRCE) automatski generirao račune prema OIB-u za sve (punoljetne) građane, a pristup bi se autorizirao s pomoću lozinke koju bi opet automatski stvarao operator sustava.
Ministarstvo financija uplatilo bi određeni iznos kriptokuna na račune građana (jedna kriptokuna vrijedi jednu kunu). Nakon kupnje dobra ili usluge kupac s pomoću mobilne aplikacije plaća, odnosno prebacuje odgovarajući iznos kriptokuna na račun prodavatelja. Računi bi se redovito fiskalizirali (vidjeti sliku). Na kraju obračunskog razdoblja poslovni subjekti prebacili bi dobivene kriptokune na račun Ministarstva financija. Njima se mogu podmiriti porezne obveze, eventualno doprinosi i sl. Nije moguće dobiti kune za kriptokune. Nakon primitka kriptokuna, prema predloženom konceptu, Ministarstvo financija uništilo bi ih i na kraju razdoblja izbrisalo sve račune.
Sigurni smo kako bi potrošački vaučeri bili mnogo bolje rješenje od tzv. turističke CRO kartice čiji je budući neuspjeh, nažalost, lako predvidjeti. Neiskorištenih kapaciteta u turističkom sektoru bit će napretek, zato bi trebalo omogućiti da se vaučeri u kriptokunama upotrebljvajuu u smještajnim turističkim kapacitetima. Naime, izgledno je da će ostati neiskorišteno oko trideset milijuna hotelskih noćenja do kraja godine. Hipotetski, to bi bilo dovoljno da, u krajnje optimističkom scenariju, svaki građanin provede tjedan dana na odmoru koji bi platio vaučerom, odnosno kriptokunama.
Možemo razmotriti alternativnu situaciju u kojoj trajanje vaučera ne bi bilo ograničeno, no tu se razlikuju naša shvaćanja o korisnosti i provedivosti takve mjere u danim uvjetima. U tom slučaju ponuda vaučera mora biti ograničena prihvatljivom strukturom i ne bi mogla biti široko otvorena na domaćem tržištu. Nužno bi bilo unaprijed definirati katalog robe i usluga koje se mogu kupovati potrošačkim vaučerima, što bi stvorilo niz problema koje bi trebalo riješiti. Pritom bi se moralo, između ostaloga, voditi računa o tome da se ne istisne dio potrošnje koje bi se inače bilo kad bi se plaćalo kunama. Osnova bi bila poticanje potrošnje za koju u dijelu gospodarstva postoje neiskorišteni kapaciteti. Trebalo bi npr. oblikovati internetski katalog robe i usluga koje se mogu kupiti potrošačkim vaučerima, odnosno stvoriti svojevrsnu burzu koja bi bila strogo regulirana. Potrošački vaučeri dobro bi došli u krizi, ali nema razloga da ne potraju i nakon nje sve dok u gospodarstvu postoje neki neiskorišteni kapaciteti. Njihova vrijednost dinamično bi se prilagođavala aktualnoj ponudi.
I sociopsihološki učinci
Osim toga, moguće je ispitati premisu neprenosivosti potrošačkih vaučera. Netko bi mogao zaključiti kako prenosivost vaučera uz efekte eliminacije špekulacija i transparentnosti smanjuje njihov mogući učinak. Postoji stajalište da bi trebalo dopustiti slobodnu trgovinu kriptokunama bez poreza pa bi građani sami mogli procijeniti što bi im se više isplatilo. Ključno bi ograničenje bilo, prema takvom stajalištu, da bi se kriptokunama mogli platiti samo porezi i doprinosi koji su nastali prodajom dopuštene robe i usluga. Tu se mišljenja autora ovog teksta razilaze. Slažemo se u stajalištu da bi potrošački vaučeri imali izravne gospodarske učinke (nekoliko postotaka manjeg pada BDP-a, ovisno o vrijednosti vaučera), ali i primjetne sociopsihološke učinke zbog društvenog oporavka od šoka izazvanoga zdravstvenom i ekonomskom krizom.
Zaključimo: bez oporavka osobne potrošnje nema izgleda za ublažavanje recesije, ali to nikako nije dovoljno. Istodobno treba pristupiti korjenitim strukturnim reformama i radikalnim promjenama u državi i javnom sektoru u funkciji podizanja efikasnosti javnih usluga. Ne treba pritom zaboraviti da se održavanje ekonomskih aktivnosti, oporavak i budući rast, osim na povećanju osobne potrošnje, treba temeljiti na snažnoj domaćoj i inozemnoj investicijskoj aktivnosti te povećavanju izvozne orijentiranosti hrvatskoga gospodarstva.